Darko Daran Bašić: Ne trošimo snage na retoričke diverzije naših neprijatelja!

Ušli smo u tjedan u kojem ćemo se po trideseti put sjetiti datuma kada je pao Vukovar i kada su u tom gradu, a istodobno i u Škabrnji, i drugdje po Hrvatskoj, srpski agresori i pobunjeni bradati kokardaši počinili stravične zločine nad zarobljenim vojnicima i civilima. 

Nerijetko, a osobito posljednjih godina, te komemoracije, umjesto da se njima dolično iskaže domoljubna počast i ljudska sućut na mjestima prema kojima su svi normalni ljudi u Hrvatskoj i izvan nje na istim pozicijama osjećanja pijeteta i osude zločina, doživljavaju svakojake političke i medijske diverzije. 

“Novinarske slobode”

Ove godine za takvu se jednu diverziju pobrinuo publicist B. D., suradnik raznih srpskih glasila, člankom pod naslovom „J*** vas Vukovar“. Ni tako bezobrazan i bešćutan napad na grad-heroj i grad-žrtvu nije  naišao na jednodušnu osudu, bez obzira na sva perfidna mudrovanja u stilu da je „pisac zapravo htio nešto sasvim drugo reći“. Što god on htio reći, rekao je to na takav način da izazove gnušanje i bijes svakog normalnog čovjeka. No Hrvatsko novinarsko društvo i takvi poput njega ne dijele osjećaje normalnih ljudi, osobito ne normalnih Hrvata. Oni ne priznaju općeljudske i nacionalne svetinje, nego samo one do kojih je njima stalo, a na sve ostale nabacuju se blatom i smrdljivim gnojem. Vlada, Predsjednik i druga tijela državne vlasti praktički su o tomu šutjele, praveći se da je takav istup stvar novinarskih sloboda.

Ma kojih to i kakvih „sloboda“! Koja država, koji to narod dopuštaju da se piša po njezinim nedužnim žrtvama? Englezi? Francuzi? Židovi? Amerikanci? Rusi? Poljaci? 

Agencija za elektroničke medije nešto je mlako ocijenila. Represivna tijela  nisu ništa poduzela da zaštite opći nacionalni interes, dostojanstvo i pravo na mir žrtava i obitelji žrtava tadašnje velikosrbijanske agresije i onih koji se nje s bolom i grčem u želudcu sjećaju. I koji Vukovar i druga mjesta stradavanja smatraju nacionalnim simbolima. 

S druge strane, mnoštvo komentatora i drugih osoba time razjarenih obrušilo se i na tog bezočnog kolumnista i na sve koji mu dopuštaju da vrijeđa čitav jedan narod, hrvatski, i sve normalne ljude u Hrvatskoj i drugdje kojima išta znači Vukovar. 

Pa ipak, na jednu stvar moramo sve njih – sve nas – upozoriti. Upozorenje se odnosi na naša nebrojena reagiranja na svaku bezobraznu srpsku ili prosrpsku ili koju drugu zlobnu medijsku provokaciju prema hrvatskom narodu i prema njegovim žrtvama i prema ostalomu što mu je sveto. U takvim reagiranjima ima srca, ali često nedostaje pameti. Time što su se svi obrušili na toga nedostojnog publicista, njemu je dano prvorazredno nacionalno značenje, publicitet koji nipošto ne zaslužuje niti mu ga treba dati. On je time populariziran preko svake mjere. Postao je neusporedivo poznatiji od mnogih junaka Domovinskoga obrambenog rata. Svi su se tih dana bavili njime kao „anti-junakom“. No i „anti-junake“ toliki napadi pretvore nehotice u junake. 

Imamo mi sasvim drugih hrvatskih prioriteta!

Oovremeno ili periodički, slučajno ili planski, u javnost se ubacuju ružne ili odvratne provokacije. Mnoge ljude one silno uznemire, uzrujaju i zaokupe. Odmotate li film unatrag više godina, vidjet ćete da su najveća uzrujavanja hrvatskih ljudi izazvali uglavnom retorički izgredi i izgredi na razini simbola. Gotovo istodobno sa spomenutim člankom pojavio se je i problem s prebojenjem domoljubnih murala (vanjskih zidova) u Zagrebu. Prije toga „zabavljali“ su nas novi predsjednik Vrhovnog suda i neki političari opet lajanjima o potrebi zabrane pokazivanja oznake ZDS („Za dom spremni“) na bilo kojem mjestu i u bilo kojoj prigodi. Ljetos smo se hvatali tema kao što su slavlje Oluje u Kninu, komemoracije Srbima u Varivodama i drugdje. Stalno uz neke izgrede i izjave koje imaju cilj razjariti nas ili nas uvrijediti.

I tako se svake godine iznova, ali na sve ružnije načine, provocira Hrvate. Koji se za te provokacije nepametno hvataju i provokatorima odgovaraju tako da im po stoti put tumače što je crno, a što bijelo. Dokazuju ima da nisu u pravu, da su bezobrazni i zli. Kao da to i bez tumačenja ne znamo. Ima li takvo publicističko bavljenje takvim provokatorima uopće smisla? 

Umjesto da se nacionalnu i slobodarsku i pravedničku energiju i sav naboj koji hrvatski narod još ima troši na što prječe, pametnije i važnije stvari, troši ju se ututanj i uludo. 

„Pavlovljev refleks“

Možemo to vidjeti i ovako: Hrvatski narod, onaj  njegov svjesniji i privrženiji i srčaniji dio, kao da njegovi neprijatelji uspijevaju svaki put iznova pretvoriti u miša koji se ponaša kao oni miševi iz pokusa u kojima je davni Rus otkrio „Pavlovljev refleks“. Hrvate se stalo navodi da se ponašaju poput miševa: stalno ih netko bocka komarčevim iglicama u nos ili u obraz, a oni svaki put u tomu vide glavni svoj i glavni nacionalni problem. 

Takvo je stanje i u BiH. Razni komarci stalno bockaju Hrvate svojim otrovnim ubodima, a oni se mobiliziraju protiv tih koji ih bockaju, analiziraju bockanja, ocjenjuju ih, brane se i napadaju. Umjesto da se posvete radu na vlastitim probitcima, brizi za ono što im je za život i opstanak bitno.

Začarani krug

Tako nas stalno drže u začaranom krugu svojih verbalnih smicalica i provokativnih gesta. Ne svojih djela, nego samo riječi i gesta. A mi iz to začaranog kruga ne izlazimo, kao što pokusni miševi  ne izlaze iz svojih kaveza. Umjesto da razvijamo vlastitu svijest i samosvijest i gledamo što sami možemo činiti za vlastito dobro i budućnost. Da se ne obaziremo na komarce, nego da se bavimo slonovima.

Tako i ovaj tjedan: opet glavna tema ne će biti Vukovar, njegovo junaštvo i njegova ljudska tragedija, ni nekažnjavanje za zločine, ni tapkanje u mjestu u traženju nestalih, ni nepostavljanje pitanja ratne i druge odštete, ni to što se u udžbenicima uči o krivnji za zlo iz 1991. Nego će se medijski nametnuti pitanje o Pupovcu i Miloševiću, o Milanoviću i Plenkoviću, o Hranju i Banožiću, o tomu što su izjavili za nas prezira vrijedni Vučić i Vulin, tko zna što će nam tek smisliti. Da nam još jednom bace šake prašine u oči. A mi ćemo se hvatati za provokacije i svima njima pomagati da potamne spomen na Vukovar, Škabrnju i druga mjesta zvjerskih i većinom nekažnjenih srpskih pokolja nad ne-Srbima. Pomagat ćemo im svojim osvrtanjem i pridavanjem važnosti svima njima da ono što je vrijedno i što je pravi sadržaj spomen-dana zasjene sitne provokacije i trivijalno politikantstvo.

Nije li vrijeme da provokatorima i njihovim manipulacijama – i takvim ponižavanjima i samoponižavanjima – svi mi Hrvati, a osobito novinari, urednici i publicisti, s ponosom i odlučno kažemo: Dosta! Ne trošimo snage na retoričke diverzije naših neprijatelja!