Diana Majhen: Nitko od vas nije pristao umrijeti za ovo što je Hrvatska danas

Za one, kojima se ni danas ne zna groba. Za kosti naših predaka koje već desetljećima čekaju pravdu koja ne dolazi i koje same izviru iz zemlje kako bi nas podsjetile na našu obvezu prema njima. Za sve hrabre ljude koji su položili svoje živote za slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Moram, bar danas, podijeliti svoje misli sa vama. Želim vam reći kako vas nisam zaboravila. Kako još uvijek živite u mom srcu i mojim mislima i kako rijetko prodje dan a da vas se ne sjetim. Znam, Hrvatska nije ono što je trebala biti. Nitko od vas nije pristao umrijeti za ovo što je Hrvatska danas. Sanjala se jedna posve drugačija, pravedna i poštena Hrvatska i svi smo mislili kako ćemo ju napokon, nakon toliko vremena, imati. Bili smo naivni, puni ideala, povjerenja prema pogrešnim ljudima, toliko zaneseni i opijeni mogućnošću da konačno imamo svoju državu. Nismo na vrijeme primijetili kako se u biti nije promijenilo skoro ništa, kako su se samo preokretali kaputi a oni koji su ih nosili ostali su isti ljudi. Nije se vjerojatno imalo ni vremena obraćati pažnju na sve sitnice koje su nam mogle biti pokazatelji naše budućnosti. Vi koji ste bili načisto sa tim što hoćete, ratovali ste. Niste sjedili i čekali hoće li vas 'zakačiti' mobilizacijski poziv ili ne, niste bježali u podrume i van iz Hrvatske. Bili ste iz dana u dan zaokupljeni time hoćete li dočekati slijedeće jutro, te kako nadmudriti daleko brojčano jačeg i bolje naoružanog neprijatelja. Za to vrijeme, stari komunističko-jugoslavenski kadrovi postajali su preko noći ono što su najviše mrzili cijeli svoj život, Hrvati. I to moćni Hrvati, zahvaljujući novcu i tajnama koje su skupljali godinama. I u tišini se pripremali za preuzimanje vlasti u državi koju nikada nisu htjeli, ali nisu mogli izbjeći njeno stvaranje. I tako je naša pobjeda postala Pirova pobjeda, jer onoga časa kada je rat završio i kada smo zahvaljujući vašim ogromnim srcima pobijedili, već nam je sudbina bila zapečaćena. Danas ne znam ni sama za čim više žalim. Za to što ste dali svoje živote za ovaj i ovakav narod, od kojih vam većina više ni imena ne zna. Ili za tim što niste pustili taj isti narod da upozna četnike i jugoviće onako kako ste ih upoznali vi, pa bi danas možda imali više poštovanja prema vašoj žrtvi. Žalim i za tim što se nismo poveli za 'antifašistima', osnovali 'narodne sudove' ili pak samo iskopali jame i nabavili vapno, pa rješavali stvari na njihov način. Jer, svo to poštenje i humanost donijelo nam je samo dugogodišnje zatvorske kazne za dobar dio suboraca koji su preživjeli, a za sve nas ostale neku novu jugoslaviju, kojom vladaju isti ljudi ili njihovi potomci, na skoro identičan način. Čak ne znam žalim li za tim što više niste s nama, ili mislim kako je i bolje što ne vidite što je nastalo od zemlje koju ste natopili svojom krvlju. Ali, svejedno sam uvjerena u to kako nije bilo uzalud. Dobili smo zemlju. Koja jeste Hrvatska uglavnom samo po imenu, ali je ipak naša. Dali ste nam šansu da ju jednom pretvorimo u ono što ste vi sanjali, u ono što je vas vodilo ne samo u Domovinskom ratu, nego kroz sve hrvatske bitke. I hvala vam na tome, jer ako tu šansu ne iskoristimo, to će biti naš grijeh i naša sramota, ali ničim neće umanjiti veličanstvenost vaše žrtve. Vi ste bili i ostali ono ponajbolje medju nama. I dali ste više nego itko ima pravo tražiti od bilo koga. Na vašim će se djelima jednom pisati povijest, ona prava, hrvatska, koja se prenosi s koljena na koljeno, a ne ona koju pišu komunistički 'povjesničari'. Naša će djeca pričati svojoj djeci o vama. A ja se nadam kako ćemo jednom biti dostojni vaše žrtve, stvarajući HRVATSKU koju smo skupa sanjali. Eto, osjećala sam potrebu da vam ovo kažem. I nećete nikada biti zaboravljeni, jer sve dok diše i jedan jedini HRVAT, živjet će i sjećanje na vas. Jer, Navik on živi ki zgine pošteno