Dijanović: Aboliranje srpskih političkih, vojnih i obavještajnih struktura iz devedesetih

Uhićenja Bandićevih ljudi i glavnog ravnatelja HRT-a još jednom bjelodano pokazuju što je to borba protiv korupcije u Republici Hrvatskoj. Za USKOK očito postoje oni koji su na vlasti, i koje se ne dira jer predstavljaju realni izvor političke moći, i one koji više nisu na vlasti (ili, alternativno, nisu više dio dominantnoga partijskog klana) pa su podatni za fingiranje antikoruptivnog djelovanja. Da su uskokovci prerano zakukurikali, završili bi u loncu, zar ne? 

Bolje od hrvatskog pravosuđa nije, međutim, niti dično Haaško sudište koje je presudom bivšim čelnicima srpske Službe državne sigurnosti Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću još jednom potvrdilo da stoji na poziciji aboliranja vrha srbijanskih političkih, vojnih i obavještajnih struktura iz devedesetih godina prošloga stoljeća.

Hrvatski general Slobodan Praljak nepravedno je osuđen na 20 godina zatvora zbog „sudjelovanja“ u udruženome zločinačkom pothvatu u Bosni i Hercegovini (u kapacitiranju suda dokumentima u tim procesima posebno je prednjačio Stjepan Mesić), dok Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću ovotjednom presudom nije utvrđena odgovornost za udruženo zločinačko djelovanje u toj državi. Osuđeni su tek za zločine u Bosanskom Šamcu. Naravno, suvišno je i spominjati da nisu osuđeni niti za udruženi zločinački pothvat u Hrvatskoj iako se u presudi navodi da je udruženi zločinački pothvat u RH i BiH postojao i da su Stanišić i Simatović za njega znali.

U objašnjenju stoji da nisu s ostalim sudionicima dijelili zločinačku namjeru, no svakom je ozbiljnom čovjeku jasno je da je ovaj Miloševićev obavještajni dvojac u sjeni stajao iza organizacije agresije i svih zločina u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. 

Zlobnici bi rekli da se Stanišiću isplatila svojedobna navodna suradnja s CIA-om. No treba podsjetiti i na to se Mladiću nije sudilo za zločinačko djelovanje u Hrvatskoj, a da je jedino „krvniku s Ovčare“ Veselinu Šljivančaninu svojedobno dopuštena tzv. revizija, tj. neka vrsta trećega stupnja postupka.

Ovotjedna presuda za sada je nepravomoćna, no s obzirom na dosadašnje aboliranje srbijanskih i jugoslavenskih struktura iz devedesetih godina nije isključeno da bi u žalbenom postupku Stanišić i Simatović mogli proći i s manjom kaznom od 12 godina. Nekadašnje strukture SDB-a Srbije i KOS-a, ali i općenito srbijanska politika i diplomacija i nakon rata su dokazali veliku uspješnost u prikrivanju i umanjivanju odgovornosti za zločine devedesetih godina.

Na kraju, kad se podvuku računi, ispada da je Hrvatska izvršila udruženi zločinački pothvat u Bosni i Hercegovini, a Srbija nije. Proces Stanišića i Simatovića bio je zadnji u kojemu je Haaški sud mogao osuditi nekoga iz Srbije za zločine počinjene u Republici Hrvatskoj. Do toga nije došlo (niti će doći u žalbenom postupku), tako da ukupno gledajući možemo zaključiti kako je djelovanje ovoga ad hoc sudišta pretežito predstavljalo krivotvorenje povijesne istine i izrugivanje iz pravde i prava. U povijesti međunarodnog sudovanja ovaj će sud ostati upamćen kao ruglo pravde i prava.