Dirljivo sjećanje na Zvonka Bušića-Taika
Dirljivo sjećanje na Zvonka Bušića-Taika - Prepuna dvorana Doma specijalne policije Domovinskoga rata u Zagrebu
Dirljivo sjećanje na Zvonka Bušića-Taika
Prepuna dvorana Doma specijalne policije Domovinskoga rata u Zagrebu, srdačno je i dostojanstveno pozdravila svečanu dodjelu Velike zlatne plakete – Zvonku Bušiću – Taiku, hrvatskom domoljubu, koji je izvršio suicid početkom rujna 2013. godine.
Na taj način Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.), Humanitarna udruga Bedem ljubavi 1991., Hrvatska pozadinska fronta i druge Udruge proizašle iz hrvatskog Domovinskog rata još su jednom zahvalile prerano preminulom Zvonku Bušiću za sve što je učinio za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, što je bio među prvima kad je trebalo.
Priznanje je u nazočnosti Đure Glogoškog, Ljerke Pavić i Dunje Vatovac supruzi gospodina Bušića Julienne Eden Bušić uručio Mladen Pavković, predsjednik UHBDR91.
Na svečanosti, na kojoj su se pored već navedenih, nazočnima obratio i publicist Tihomir Dujmović, dok su u prigodom programu sudjelovali: Ranko Boban, Mješoviti zbor Hrvatska bašćina, tenor Ivan Jelić, glumac Ivan Colarić te pijanistica Eva Kirchmayer Bilić.
Zahvalivši se na priznanju, Julienne Bušić uz ostalo je rekla:
- Hvala svima od srca... ovo priznanje je dragocjeno ne samo meni osobno i Zvonkovoj obitelji, nego svima koji su poštovali, cijenili i voljeli Zvonka Bušića. Priznanje je potvrda, kako me ljudi uvjeravaju, da Zvonko nikada ne će biti zaboravljen, da će biti vječan uzor drugima, u svojoj ljubavi za Hrvatsku, svom domoljublju, svojoj spremnosti dati, sve što je imao dati, pa i vlastiti život, ako treba, u ime vječnih, časnih ideala. Znao je reći, da mi smrtnici možemo postati besmrtni na samo dva načina, kako je veliki Platon pisao u svojoj Simpoziji: kroz rađanja djece ili rađanja ideje koja će nas nadživjeti. Zvonko i ja nismo imali mogućnost dobiti djecu, jer smo u tim godinama bili u zatvoru – a američki su zatvori drugačiji nego recimo u Haagu...nikada nismo smjeli biti sami u 32 godine. Ali ideje se rađaju bilo gdje, i on ih je imao na pretek. Ideje koje će ga sigurno nadživjeti, tzv."Homerova djeca"! A jedan primjer sam jučer našla u njegovim bilješkama, pa ga želim s vama podijeliti. Citiram: "Čovjek se rodi, formira i odraste u sudbinski određenom obiteljskom, plemenskom i narodnom ambijentu, koji on cijeloga života duboko u sebi osjeća, a ono što čovjek osjeća utječe na ono što čini.
Bezbrojne činjenice pokazuju da je čovjek svoj život spreman žrtvovati za svoja vlastita uvjerenja i principe, ili u obrani osobne časti, ali onaj čovjek koji se svjesno žrtvuje za svoj narod i vjeru pokazuje ne samo da ćuti bilo svoga naroda, nego da je i doista vjeran samome sebi, jer domoljublje i Bogoljublje je sposobnost biti vjeran samome sebi". Ne treba dalje tražiti razloge zašto je otišao. Ostao je vjeran samome sebi – do kraja" – istaknula je vidno potresena, ali i radosna supruga Zvonka Bušića.
Organizator i inicijator dodjele i ovog priznanja, Mladen Pavković naglasio je da sve što radi on i Udruge proizašle iz Domovinskoga rata rade s motom – da se ne zaboravi, pa će tako činiti i dalje!
