Djevojčica s puškom - Mišur Mali

Sandra Horvat, među braniteljima poznata kao “Mišur mali”, najmlađa je braniteljica Vukovara. Kad se priključila vojsci, imala je četrnaest godina. Sudjelovala je u ratu u Vukovaru, u proboju, a kasnije u Slavoniji i na Kupresu. Nakon zavidnih 1700 dana borbenog sektora postala je narednik, supruga slavnog vukovarskog branitelja Josipa Horvata (Mađara) i majka dvoje djece. Popričali smo sa Sandrom, hrvatskom veterankom Domovinskog rata i saznali što ona misli o Hrvatskoj danas, a prisjetila se i dana kada je lutke zamijenila oružjem: “Smijali su mi se dok nisam naučila baratati svim oružjem” – Od prvog dana sam se htjela priključiti braniteljima. Mojoj obitelji nije padalo na pamet da me pusti, Vukovar je gorio. Srušena mi je kuća, ali prijelomni trenutak dogodio se kad je poginuo moj otac. Više nije bilo dvojbe i moj budući muž, zapovjednik Josip Horvat, zvan Mađar, odveo me u zapovjedništvo. Prvo je nastalo čuđenje, priključilo im se dijete pa još k tome žensko, a onda su se šalili i govorili ‘kad nema ništa drugo, dobro je i ovo’. Naučila sam baratati svim oružjem, dobila sam i zahvalnicu kao najbolji minobacač, a dobila sam i nadimak “Mišur”. A samo ratovanje u Vukovaru? Sve znate, cijeli grad je bio bojišnica, smrt, krv i razaranje posvuda. Otada se trudim da i u mojoj glavi ne nastane razaranje – prisjetila se veteranka Sandra. “Imam PTSP, ali nemam vremena za njega!” O zbivanjima u Hrvatskoj nakon rata, Sandra Horvat nema riječi hvale: – Maloljetni sam branitelj, žena, otac mi je poginuo u ratu, moj muž je ranjen tri puta… Branitelji nemaju ništa, vrijeme je da se to shvati. Ja sam živi dokaz za to. Jednostavno, nisam ranjena i smatra se da nemam nikakva oštećenja. Ovo vam garantiram, ne postoji branitelj koji je aktivan od 91. pa je još k tome prošao Vukovar, a da nema PTSP. Ali, ja nemam vremena za PTSP. Djeca, suprug, režije, sve je to jedna nova borba tako da samo trpam probleme i sjećanja u sebe. Bojim se da će to jednog dana samo izbiti iz mene. Nije ova bolest rezervirana za muškarce, ali je žene nekako prohodaju. Onda taj stres izbije kroz neki rak na dojci i maternici. Dosta je braniteljica umrlo od toga, nitko se nije time pozabavio. Nije ni čudo, osim stresa i traume, tamo smo u ratu zasipani kojekakvim otrovima. Sve to dođe na naplatu – otvorena je Sandra koja tvrdi da je, unatoč svemu, ona ta koja pokreće ljude oko sebe i vuče ih iz depresije. “Ćirilica ne može u Vukovar i kraj priče!” – Ovo što ću sada reći možda će zvučati radikalno. Ali na prve provokacije ćirilicom trebalo se ići čizmom. Od nas branitelja je sve krenulo, s nama mora i završiti. Ja jesam ljuta na današnju situaciju u Hrvatskoj, ali Hrvatsku volim i opet bih ratovala za nju. Mislim da je ćirilica pljuska mrtvima, ali i živima braniteljima i nije joj mjesto u Vukovaru. Ona tamo nikad nije ni bila, ni za vrijeme Tita. Mi je jesmo prije rata učili u školi, ali nije bilo ćiriličnih ploča. Apsolutno sam za to da nacionalne manjine imaju svoja prava, ali čemu srpska škola, vrtić? Pa, moj je otac bio Rusin i ja sam nakon škole išla na satove tog jezika. Prema tome, ćirilica ne smije zaživjeti u Vukovaru i kraj priče. Čujem da je život u Vukovaru grozan. Mi se nismo tamo vratili, svi su rekli imat ćete tamo problema, nećete moći gledati te nepravde i bit ćete više po zatvorima nego na slobodi – završila je Sandra, braniteljica, veteranka, supruga i majka.