Vijesti Najčitanije
Dnevnik Martićeva špijuna Čedomira Višnjića: Iz Krajine sam pobjegao jer je pivo bilo mlako
Autor ratnog Dnevnika objavljenog pod psudonimom Avram Gnjatić je Čedomir Višnjić, pomoćnik ministra u Sanaderovoj Vladi, danas član Upravnog vijeća Centra za istraživanje Domovinskog rata.
Među rijetkim dobrim sadržajima vezanim za Domovinski rat, osim filma “Broj 55″ Kristijana Milića, je Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (HMDCDR). Vodi ga već drugi mandat dr. Ante Nazor. Centar je prikupio vrijedne materijale o Domovinskom ratu, knjige, filmove, dokumentaciju, arhivsku građu. Dr. Nazor i njegovi suradnici često nastupaju i javno govore svjedočeći istinu temeljenu na činjenicama. Nisu rijetke prigode kad moraju pojasniti ili demantirati suparničke, a u posljednje vrijeme i domaće autore koji plasiraju svoja viđenja Domovinskog rata. Nepobitnim autoritetom znanstvenika mnoštvo puta je ponavljao što se u Hrvatskoj dogodilo od 1991- do 1995. Upravo taj znanstveni autoritet drugačijim tumačima Domovinskog rata smeta. Krenuli su rušiti dr. Ante Nazora što bi trebao biti prvi korak u eliminiranju Centra za istraživanje Domovinskog rata.
Dr. Kruno KardovNe bi tu bilo ništa čudno da to radi Savo Štrbac ili Documenta Vesne Teršelić, ali ako to preko svojih poslušnika radi ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, e to je već veliki problem. Naime, ministrica Zlatar Violić je u Upravno vijeće HMDCDR-a imenovala svoje poslušnike koji pokušavaju nasapunati dasku dr. Nazoru.
Predsjednik Upravnog vijeća HMDCDR je dr. Kruno Kardov koji čini sve da dr. Nazora otjera s mjesta ravnatelja s prijedlogom da bi se Centar trebao financirati iz europskih fondova. Praktično bi to značilo gašenje Centra jer on ne može ovisiti o međunarodnim sredstvima. Drugi, još veći problem je činjenica da je član Upravnog vijeća centra Čedomir Višnjić, bivši Martićev špijun koji bi danas trebao nadzirati hrvatske znanstvenika koji proučavaju Domovinski rat.
Na pitanje novinara da se očituje o ovoj aferi ministrica Zlatar Violič bezočno je lagala, govoreći da Ministarstvo s tim nema ništa jer ih je za članove HMDCDR-a imenovao Sabor u rujnu 2013. Točno je da je Sabor imenovao za članove Vijeća, ali je isto tako točno dolaze u kvoti koju predlaže Ministarstvo kulture. Dakle, riječ o njihovom predstavniku u Upravnom vijeću HMDCDR-a.
Za dr. Krunu Kardova, iako je rođeni Vukovarac, dr. Nazor kaže da ne razumije Domovinski rat jer se bavi poslijeratnom tranzicijom i društvenim odnosima u ratom pogođenim područjima. Ne zanimaju ga uzroci zašto je Vukovar podijeljen grad, zašto se žena šokira kad dođe u općinu obaviti neki posao, a ondje je primi zaposlenik koji je u studenom 1991. odveo njenog muža. Ili ako u ulici do njene živi silovatelj koga će povremeno sresti.
Čedomira Višnjića u političku orbitu je lansirao Ivo Sanader. Sklapajući koaliciju s dr. Miloradom Pupovcem 2004. vođa hrvatskih Srba od Sanadera je tražio da Srbi dobiju 10 mjesta načelnika policije u Hrvatskoj. Sanader mu nije mogao ispuniti ali mu je dao 15-ak mjesta pomoćnika ministara ili državnih tajnika. Na jedno, ono u Ministarstvu kulture, uskočio je Čedomir Višnjić, tada predsjednik Srpskog kulturnog društva ‘Prosvjeta” u Zagrebu, autor knjiga Kordunski proces, Srbi u Hrvatskoj 1918. – 1941., i Partizansko ljetovanje.
Tako je politolog iz Ogulina, zahvaljujući Sanaderovim političkim akrobacijama dospio je u visoku politiku. Čovjek skromne kulturne naobrazbe postao je “gospodar knjige” u Hrvatskoj jer je njegov resor odlučivao što će tiskati i koje će se knjige financirati. Srbima u Hrvatskoj koji se bavili nakladništvom posao je preko noći procvjetao.
Mnogi su uvjereni da iza rušenja Centra stoji Vesna Teršelić i uz prešutnu podršku Ive JosipovićaKad je Ministarstvo kulture preuzela Andrea Zlatar Violić Višnjić je ravnatelj Uprave za knjigu i knjižnice. U rujnu 2013. Sabor ga imenovao za člana Upravnog vijeća Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Brojnim članovima saborskog Odbora za veterana smetalo je javno ispoljavanje antihrvatskih stavova, serija laži i uvreda koje je na račun Hrvatske proteklih godina napisao i izgovorio Višnjić te nisu podržali njegovo članstvo u Upravno vijeća Centra. No, saborska većina, na prijedlog HNS-ovaca ipak ga je izabrala.
Danas se za Višnjića zna da je tijekom agresije na Hrvatsku živio u Ogulinu i vrlo često kontaktirao sa srpskim teroristima na okupiranom dijelu Hrvatske. Sastajao se s vojnicima, nosio im hranu i gorivo, a sastajao se i špijunima tzv. RSK. S njima sigurno nije pričao o vremenskoj prognozi i nogometnim utakmicama.
U tom vremenu je, pod pseudonimom Avram Gnjatić, napisao Dnevnik koji je SKD “Prosvjeta” iz Zagreba objavilo 2009. godine. U proslovu Dnevnika, dostupnog na internetskoj stranici ‘Krajinaforce – glas krajišnika u egzilu’, piše:
Čedomir Višnjić“O ovom dijelu Hrvatske naseljene Srbima se malo govorilo i malo se zna. Ne treba biti velik poznavalac taktike i vojne doktrine, pa ustvrditi da je tu Hrvatska bila najtanja i najranjivija. O (ne)brizi za to područje može vidjeti i sva kasnija taktika JNA, dogovori i prepuštanje terena. Bar ja nisam čuo da je tamo izvedena jedan poštena diverzija, na tom području gdje je Hrvatska najuža. Dubrave, Dreznica, Moravice, Gomirje …su naoružani, najviše zahvaljujći njihovom zemljaku pukovniku Nikoli Rajnoviću. Hrvati uviđaju što se sprema i da će to imati dalekosežne posljedice. Šalju staru lisicu Boljkovca na pregovore. Glavnina Srba vraća oružje, dok manji dio mlađih boraca prelazi na poligon Slunj. Sve je dogovoreno uz uvjet da se Srbi koji su vratili oružje ne mobilišu u HV. U Dubravi su u to vrijeme vojnici Slunjske 14.pukovnije. Više o životu u to vrijeme, događajima, prelascima preko Mrežnice… možete saznati iz dnevnika pisanog pod psudonimom Avram Gnjatic, mada se lako, čitajući tekst, može zaključiti tko stoji iza toga imena.”
Početkom agresije na Hrvatsku Višnjić je radio u Hrvatskom zavod za mirovinsko osiguranje u Rijeci. Te dana opisuje kao vrijeme straha i beznađa, napuštanja posla i bježanja. Kad se vratio u Ogulin, odnosno selo Dubrave, rat je već ozbiljno počeo, formirala se linija fronte i Višnjić se prilagođava nastaloj situaciji. O tome u Dnevniku piše:
“Svaki odlazak u selo vikendom te jeseni bio je traumatičan. Trebalo je na putu do kuće proći ispred seoskog Doma kulture kojeg su bili posjeli dragovoljci HOS-a u svojim crnim odorama i pletenim kapama. Najvažnijom svojom ratnom djelatnošću u Dubravama smatrali smo održavanje prelaza na Mrežnici između Korduna i ovog dijela Hrvatske. Toj sam se aktivnosti i ja priključio odmah pošto sam definitivno stigao u selo, a to je trajalo do pred kraj 1992. godine”, piše Višnjić, a zanimljive činjenice iznosi i u nastavku:
“U drugoj, podjednako čestoj varijanti, naši su krajišnici stizali u selo. Povremeno su to bile čitave vojne formacije vrlo pristojno opremljene i naoružane. Došli bi kući, poskidali naoružanje, najeli se, popričali s ukućanima i komšijama, ostavili djeci krajiške dinare za uspomenu. Njima bi na onoj strani najveći problem bio gorivo za prijevoz, pa smo mi u pravilu vukli i pokoji kanistar benzina da mogu doći i vratiti se u Slunj i Plaški. Nikad sa svojim selom nisam živio opasnije a intenzivnije i ljepše nego te šugave 1992. godine”, piše u Dnevniku.
Čedomir Višnjić u ratnim godinama, prvi s desna. Tko su ljudi s njima na fotografiji?Prelasci s jedne na drugu stranu fronte, od jedne vojske do druge, Višnjiću je bila rutina. U sjećanjima na te dana opisuje kako se ipak neće priključiti vojsci tzv RSK jer se živi loše, nema struje, pivo u kafićima je mlako:
“Sjećam se svog posjeta Slunju te ratne godine. Sjećam se sveopćeg siromaštva i napuštenosti, jakog osjećaja privremenog boravka u tom ratnom logoru, sjećam se mog zemljaka koji ujutro izlazi na cestu vidjeti je li koja žena iz okolnih sela donijela koje jaje na prodaju da djeci spremi nešto za doručak. Sjećam se obilatih porcija janjetine iz krčme u Rastokama koju smo jeli u društvu s brojnim ‘unproforovcima’, obilatim jer se sve moralo brzo pojesti, struje nije bilo. Usjekao mi se duboko najteži detalj izleta: školske bilježnice djeteta izbjegle hrvatske porodice u sobi u kojoj sam spavao, u stanu kojeg je moj rođak dobio na korištenje. Stan je bio u zgradi na ulasku u varoš sa strane ‘poligona’.
Sjećam se kasnijeg posjeta Veljunu i Vojniću. U Vojniću smo otišli u robnu kuću. U kafiću na njenom vrhu brat me htio počastiti pićem. Bilo je samo mlakog ‘Knjaza’, ni ovaj put nije bilo struje. Tada sam ozbiljno razmišljao, kud? Vratio sam se. I Dubravci su me tako savjetovali, iako je do kraja još bilo daleko.Trebalo je nešto prelomiti i tako preživjeti. Vremena nacionalne romantike su na kraju druge ratne godine defintivno bila iza nas.”
Kad se pročitaju ovi dnevnički zapisi Avrama Gnjatiča, odnosno Čedomira Višnjića, kad se zna što je sve napisao i izgovorio o hrvatskoj dražavi od 1990. do danas, kad se analizira njegov rad u Ministarstvu kulture neupitno je da Čedomir Višnjić obični licemjer, lažov i prevarant koji čini štetu Srbima u Hrvatskoj i hrvatskoj državi. Njegovo imenovanje za pomoćnika ministra kulture bilo je skandalozno, a članstvo u Upravnom vijeće Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata izvan svake pameti. I na tom ne smije stati. Mora biti smijenjen jer ne može Martićev špijun nadzirati istraživače Domovinskog rata
U videu koji su Srbi radili možete pogledati “Plan 21″ za okupacijsku Gorskog kotara, žaljenje što nisu naoružali Srbe i presjekli Hrvatsku tamo gdje je najtanja. Izvorni članak pogledajte OVDJE
Dr. Kruno KardovNe bi tu bilo ništa čudno da to radi Savo Štrbac ili Documenta Vesne Teršelić, ali ako to preko svojih poslušnika radi ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, e to je već veliki problem. Naime, ministrica Zlatar Violić je u Upravno vijeće HMDCDR-a imenovala svoje poslušnike koji pokušavaju nasapunati dasku dr. Nazoru.
Predsjednik Upravnog vijeća HMDCDR je dr. Kruno Kardov koji čini sve da dr. Nazora otjera s mjesta ravnatelja s prijedlogom da bi se Centar trebao financirati iz europskih fondova. Praktično bi to značilo gašenje Centra jer on ne može ovisiti o međunarodnim sredstvima. Drugi, još veći problem je činjenica da je član Upravnog vijeća centra Čedomir Višnjić, bivši Martićev špijun koji bi danas trebao nadzirati hrvatske znanstvenika koji proučavaju Domovinski rat.
Na pitanje novinara da se očituje o ovoj aferi ministrica Zlatar Violič bezočno je lagala, govoreći da Ministarstvo s tim nema ništa jer ih je za članove HMDCDR-a imenovao Sabor u rujnu 2013. Točno je da je Sabor imenovao za članove Vijeća, ali je isto tako točno dolaze u kvoti koju predlaže Ministarstvo kulture. Dakle, riječ o njihovom predstavniku u Upravnom vijeću HMDCDR-a.
Dr. Ante Nazor
Mnogi su uvjereni da iza rušenja Centra stoji Vesna Teršelić i uz prešutnu podršku Ive JosipovićaKad je Ministarstvo kulture preuzela Andrea Zlatar Violić Višnjić je ravnatelj Uprave za knjigu i knjižnice. U rujnu 2013. Sabor ga imenovao za člana Upravnog vijeća Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Brojnim članovima saborskog Odbora za veterana smetalo je javno ispoljavanje antihrvatskih stavova, serija laži i uvreda koje je na račun Hrvatske proteklih godina napisao i izgovorio Višnjić te nisu podržali njegovo članstvo u Upravno vijeća Centra. No, saborska većina, na prijedlog HNS-ovaca ipak ga je izabrala.
Danas se za Višnjića zna da je tijekom agresije na Hrvatsku živio u Ogulinu i vrlo često kontaktirao sa srpskim teroristima na okupiranom dijelu Hrvatske. Sastajao se s vojnicima, nosio im hranu i gorivo, a sastajao se i špijunima tzv. RSK. S njima sigurno nije pričao o vremenskoj prognozi i nogometnim utakmicama.
U tom vremenu je, pod pseudonimom Avram Gnjatić, napisao Dnevnik koji je SKD “Prosvjeta” iz Zagreba objavilo 2009. godine. U proslovu Dnevnika, dostupnog na internetskoj stranici ‘Krajinaforce – glas krajišnika u egzilu’, piše:
Čedomir Višnjić“O ovom dijelu Hrvatske naseljene Srbima se malo govorilo i malo se zna. Ne treba biti velik poznavalac taktike i vojne doktrine, pa ustvrditi da je tu Hrvatska bila najtanja i najranjivija. O (ne)brizi za to područje može vidjeti i sva kasnija taktika JNA, dogovori i prepuštanje terena. Bar ja nisam čuo da je tamo izvedena jedan poštena diverzija, na tom području gdje je Hrvatska najuža. Dubrave, Dreznica, Moravice, Gomirje …su naoružani, najviše zahvaljujći njihovom zemljaku pukovniku Nikoli Rajnoviću. Hrvati uviđaju što se sprema i da će to imati dalekosežne posljedice. Šalju staru lisicu Boljkovca na pregovore. Glavnina Srba vraća oružje, dok manji dio mlađih boraca prelazi na poligon Slunj. Sve je dogovoreno uz uvjet da se Srbi koji su vratili oružje ne mobilišu u HV. U Dubravi su u to vrijeme vojnici Slunjske 14.pukovnije. Više o životu u to vrijeme, događajima, prelascima preko Mrežnice… možete saznati iz dnevnika pisanog pod psudonimom Avram Gnjatic, mada se lako, čitajući tekst, može zaključiti tko stoji iza toga imena.”
Početkom agresije na Hrvatsku Višnjić je radio u Hrvatskom zavod za mirovinsko osiguranje u Rijeci. Te dana opisuje kao vrijeme straha i beznađa, napuštanja posla i bježanja. Kad se vratio u Ogulin, odnosno selo Dubrave, rat je već ozbiljno počeo, formirala se linija fronte i Višnjić se prilagođava nastaloj situaciji. O tome u Dnevniku piše:
“Svaki odlazak u selo vikendom te jeseni bio je traumatičan. Trebalo je na putu do kuće proći ispred seoskog Doma kulture kojeg su bili posjeli dragovoljci HOS-a u svojim crnim odorama i pletenim kapama. Najvažnijom svojom ratnom djelatnošću u Dubravama smatrali smo održavanje prelaza na Mrežnici između Korduna i ovog dijela Hrvatske. Toj sam se aktivnosti i ja priključio odmah pošto sam definitivno stigao u selo, a to je trajalo do pred kraj 1992. godine”, piše Višnjić, a zanimljive činjenice iznosi i u nastavku:
“U drugoj, podjednako čestoj varijanti, naši su krajišnici stizali u selo. Povremeno su to bile čitave vojne formacije vrlo pristojno opremljene i naoružane. Došli bi kući, poskidali naoružanje, najeli se, popričali s ukućanima i komšijama, ostavili djeci krajiške dinare za uspomenu. Njima bi na onoj strani najveći problem bio gorivo za prijevoz, pa smo mi u pravilu vukli i pokoji kanistar benzina da mogu doći i vratiti se u Slunj i Plaški. Nikad sa svojim selom nisam živio opasnije a intenzivnije i ljepše nego te šugave 1992. godine”, piše u Dnevniku.
Čedomir Višnjić u ratnim godinama, prvi s desna. Tko su ljudi s njima na fotografiji?Prelasci s jedne na drugu stranu fronte, od jedne vojske do druge, Višnjiću je bila rutina. U sjećanjima na te dana opisuje kako se ipak neće priključiti vojsci tzv RSK jer se živi loše, nema struje, pivo u kafićima je mlako:
“Sjećam se svog posjeta Slunju te ratne godine. Sjećam se sveopćeg siromaštva i napuštenosti, jakog osjećaja privremenog boravka u tom ratnom logoru, sjećam se mog zemljaka koji ujutro izlazi na cestu vidjeti je li koja žena iz okolnih sela donijela koje jaje na prodaju da djeci spremi nešto za doručak. Sjećam se obilatih porcija janjetine iz krčme u Rastokama koju smo jeli u društvu s brojnim ‘unproforovcima’, obilatim jer se sve moralo brzo pojesti, struje nije bilo. Usjekao mi se duboko najteži detalj izleta: školske bilježnice djeteta izbjegle hrvatske porodice u sobi u kojoj sam spavao, u stanu kojeg je moj rođak dobio na korištenje. Stan je bio u zgradi na ulasku u varoš sa strane ‘poligona’.
Sjećam se kasnijeg posjeta Veljunu i Vojniću. U Vojniću smo otišli u robnu kuću. U kafiću na njenom vrhu brat me htio počastiti pićem. Bilo je samo mlakog ‘Knjaza’, ni ovaj put nije bilo struje. Tada sam ozbiljno razmišljao, kud? Vratio sam se. I Dubravci su me tako savjetovali, iako je do kraja još bilo daleko.Trebalo je nešto prelomiti i tako preživjeti. Vremena nacionalne romantike su na kraju druge ratne godine defintivno bila iza nas.”
Kad se pročitaju ovi dnevnički zapisi Avrama Gnjatiča, odnosno Čedomira Višnjića, kad se zna što je sve napisao i izgovorio o hrvatskoj dražavi od 1990. do danas, kad se analizira njegov rad u Ministarstvu kulture neupitno je da Čedomir Višnjić obični licemjer, lažov i prevarant koji čini štetu Srbima u Hrvatskoj i hrvatskoj državi. Njegovo imenovanje za pomoćnika ministra kulture bilo je skandalozno, a članstvo u Upravnom vijeće Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata izvan svake pameti. I na tom ne smije stati. Mora biti smijenjen jer ne može Martićev špijun nadzirati istraživače Domovinskog rata
U videu koji su Srbi radili možete pogledati “Plan 21″ za okupacijsku Gorskog kotara, žaljenje što nisu naoružali Srbe i presjekli Hrvatsku tamo gdje je najtanja. Izvorni članak pogledajte OVDJE
