DO KADA ĆE SE HRVATSKA PONIŽAVATI PRED SRBIJOM?

Pravo je pitanje zašto su hrvatski dužnosnici zadnja dva desetljeća zaboravili Sporazumu o normalizaciji odnosa između RH i SR Jugoslavije, iz 1996. prema kojem se trebala nadoknaditi sva uništena, oštećena i nestala imovina! Poznato je da je Republika Hrvatska u Domovinskom ratu (1991.–1995.) imala velike ljudske žrtve, stradanja stanovništva i ogromne materijalne štete, što je bitno obilježilo njen gospodarski i socijalni razvoj u protekla dva desetljeća. Ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54 posto nacionalnog teritorija na kojem je živjelo 36 posto hrvatskog stanovništva, dok se pod okupacijom našlo 26 posto hrvatskog teritorija. U Domovinskom je ratu Hrvatska imala 13.583 poginulih i nestalih, te 37.180 ranjenih. Ogroman broj ljudi protjeran je ili je pak morao napustiti svoje domove, pa je primjerice u prosincu 1991. u Hrvatskoj bilo oko 550 tisuća prognanika i izbjeglica, a k tome je 150 tisuća ljudi bilo u izbjeglištvu u inozemstvu. Na koncu prema podacima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete izravna ratna šteta u Hrvatskoj u tom razdoblju iznosila je 236 milijardi kuna. Tko je uopće bio agresor a tko žrtva? Tijekom godina hrvatska država uložila je značajne novce u obnovu kuća i svega ostalog porušenog u ratu i to sve iz džepova hrvatskih građana. Ako postoje ratne štete, tada bi trebale postojati i odštete, ali tu dolazimo do problema, jer u političkom smislu rata nikada nije ni bilo. A, kako on nikada nije objavljen, unatoč štetama i činjenici da su uništavani cijeli gradovi od izvršitelja razaranja ne može se naplatiti ni jedna jedina lipa. Malo je poznata činjenica da isti pojam, kada je u pitanju Domovinski rat, vrijedi u Republici Srbiji. Drugim riječima, koliko god mi mislili kako su Srbi bili poraženi u Domovinskom ratu, oni su puno uspješni kada se radi o isplatama ratnih odšteta. Obnove kuća, vikendica, štala, garaža, svega što je stradalo u RH, nije platila Republika Srbija, jer Hrvatska nije to tražila, nego su sve platili građani ove države i to iz proračuna. Hrvatska je već platila i brojne odštete hrvatskim Srbima, no Hrvati od agresora nisu nikada dobili ništa. Dok civilizirani narodi rješavaju probleme i nadoknađuju štetu koju su počinili pripadnici tih naroda, u našem slučaju, čini se, to neće nikada saživjeti. . Međutim, svako malo iz Srbije se čuju prigovori Hrvatskoj vezani za povrat imovine Srbima koji su napustili Hrvatsku, a nitko u javnosti, ni u Beogradu ni u Zagrebu, više uopće ne govori o naknadi ratnih šteta koje su Hrvatskoj prouzročile dvije vojske kojima je upravljao Beograd – JNA i četnici. Godinama od hrvatskih dužnosnika slušamo kako od naknada nema ništa jer za to nema osnove, no to jednostavno nije točno. Za ratne reparacije postoji i dana danas čak i pravni okvir, točnije Sporazumu o normalizaciji odnosa između RH i SRJugoslavije, koji su 1996. potpisali ministri vanjskih poslova RH i SRJ Mate Granić i Milan Milutinović, Sporazum kojeg su jednostavno svi zaboravili. Srpska posla Prema članku 7. tog sporazuma, dvije su se države obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo sa po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu! Budući da se rat nije vodio u Srbiji, očito je riječ o šteti koju je pretrpjela Hrvatska, a za koju iz Srbije nikad nikakve naknade nije bilo. I do danas Mesić i Josipović nikada više nisu ni spominjali taj Sporazum kojeg je potvrdio i Hrvatski sabor, a kamoli ratne reparacije od strane Srbije. Je li vrijeme da to pitanje konačno potegne nova hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ostaje za vidjeti. Međutim nakon neuspjeha hrvatske tužbe za genocid pred Međunarodnim sudom pravde i to će biti vrlo teška misija, no svakako je moralno pokušati. Nakon potpisivanja Sporazuma o normalizaciji predstavnici dvije države jednom su se sastali zbog osnivanja povjerenstva i tu je sve stalo, nitko više pitanje ratne odštete nije potezao. No Sporazum je danas važeći i Srbija bi morala kad-tad ispuniti svoje obaveze. No iz Srbije će definitivno biti otpora. Srbijanski predsjednik Nikolić od prvog dana svog mandata vrlo lukavo prebacuje lopticu na hrvatsku stranu stalno potencirajući pitanja imovine izbjeglih Srba. Nažalost, hrvatski se državni vrh uvijek ‘upeca’ na istu udicu i umjesto da Hrvatska postavi svoje zahtjeve, da se pregovara o odšteti za golema razaranja koja je učinila JNA u Hrvatskoj, uvijek se stvara dojam da je Hrvatska nešto dužna izbjeglim Srbima, a Srbija ništa nikome ne duguje. Hoće li konačno netko od hrvatskih dužnosnika okrenuti priču?