Dok su silovali majku, četnici bacili tešku, vojničku jaknu na bebu. Hoće li to razgaliti Milanovića?
Marija Slišković, predsjednica Udruge Žena u Domovinskom ratu, i dalje neumorno budi institucije koje već dvadeset godina spavaju snom pravednika za razliku od žena koje su doživjele ratni zločin.
Nakon što se ova udruga prošle godine obratila ministrici Vesni Pusić, kao intelektualki, političarki, ali i ženi, svoje će pismo danas uručiti preko svog resornog ministra Predraga Matića ravno u ruke premijeru Milanoviću. Jer, Vesna Pusić u danom trenutku nije pokazala preveliko zanimanje i nije imala vremena za silovane žene s obzirom na to da se to poklopilo s gay paradom kojoj je ministrica dala javnu podršku.
"Obratit ćemo se premijeru jer ga moramo upozoriti na selektiranje zakona i pozivamo se na njegovu jednakost. Iako, smatramo da bi ratni zločin trebao biti iznad svih, a upravo on je na čekanju. Uz pismo, priložit ćemo i knjigu 'Sunčica' u nadi da će vjerodostojnost i iskazi iz knjige natjerati čelne ljude da počnu reagirati.", podijelila je s nama Marija Slišković, autorica knjige 'Sunčica'.
Predsjednica ove udruge smatra kako ignoriranje ratnog zločina, a napose silovanja, i izostanak uspostavljanja pravde i prava od osoba koje su imenovane na važne državne funkcije sigurno nije put stvaranja tolerancije, prihvaćanja različitosti, slobode svih. Marija Slišković izabrana je za Zagrepčanku godine upravo zbog svoje neumorne borbe za prava silovanih žena.
"Sada moramo, a trebali smo to odavno učiniti, pokrenuti procesuiranje ratnih zločina. Hrvatska ne može biti moderna zemlja s prešućenim ratnim zločinima, koji na svu sreću ne zastarijevaju. Ne zaboravite i da su mnogi od ratnih zločinaca među nama.", napomenula je tada dobitnica ovog vrijednog priznanja.
Vesna Pusić nije bila dotaknuta pričom žena silovanih u ratu. Hoće li barem premijera Milanovića potaknuti na suosjećanje sasvim mali ulomak iz knjige 'Sunčica'?
'Sunčica je imala samo osam mjeseci kada je zatočena sa svojom majkom u okupiranom Vukovaru. Njenu majku su zatvorili u stanu i držali kao roblje za silovanje. Sunčica nije znala što čine njenoj majci, plakala je jer ju je trebala za sebe. Srpski vojnici kojima je svojim plačem ometala uživanje u vršenju zločina, bacali bi svoje teške vojničke jakne na nju. Nekim čudom Sunčica se nije ugušila pod tim vojničkim odorama, preživjela je osmomjesečna zatočenica. Dvadeset godina poslije Sunčica je odrasla djevojka i zna sve što su činili njoj i njenoj majci. Sunčica je jaka, preživjela je okupatorske odore onda i prešućivanje zločina nad njom i njenom majkom. Hrvatska je satkana od snage mnogih Sunčica'.
Ili, pak jedan od mučnih iskaza koje je u knjizi opisala jedna od žrtava:
'U pola deset navečer izvodi me četnik po nadimku Topola. Kaže, vodi me na ispitivanje. Noć, uvode me u jednu kuću, zatim u sobu. U toj kući četnički štab. Svi naoružani, poskidali sve s mene i silovali cijelu noć, dok se vani pucalo. U susjednoj sobi je neki čovjek plakao… jesu li ga tukli – ne znam. Ujutro me odvode u drugu sobu, a tamo me njih nekoliko ponovno siluju. Zatim dolazi četnik koji me odvodi na kat u dječju sobu. Opet silovanje. Nakon što se iživio, odvodi me u prizemlje gdje me čeka drugi četnik i odvodi u susjednu kuću gdje su sve Arkanovci. Ponovno silovanje, redom jedan po jedan…
Izvornu vijest možete pogledati OVDJE
