Domovinski rat - Sjećanje na branitelje (5 dio)

Priče iz Domovinskog rata

Priča o strojnici

U ratnom filmu Spašavanje vojnika Rayana, realistično se prikazuje iskrcavanje saveznika u Normandiji u Drugom svjetskom ratu 1944. god. U nekim scenama vidimo paljbu iz njemačkih strojnica, njihov učinak i strah koje izazivaju kod savezničkih vojnika. Kada vojni tim posjeduje takvo oružje, jača njegova vatrena moć, raste moral kao i spremnost vojnika za borbu.

S dolaskom na lipičko-pakračko bojište u jesen 1991. godine, zapovjednici, stožerno osoblje te vojnici varaždinske 104. brigade HV, bili su suočeni s mnogim izazovima. Šokirali su nas razgovori s domaćim ljudima o svireposti i brutalnosti sukoba. Dojučerašnji susjedi Srbi, s kojima su mnogi Hrvati bili i u kumskim vezama, počeli su ih ubijati, čineći zločine koje je teško opisati i razumjeti. Pored mnogih obveza koje smo imali kao zapovjednici, sjećam se da sam dio vremena potrošio na razgovore sa svojim vojnicima te domaćim ljudima kako bih ublažili strah i podigli moral. Taj strah smo vidjeli u očima ljudih kada smo kratko boravilih u selu Ploštine gdje su živjeli pripadnici talijanske manjine. Kazali su nam, ako mi odemo i oni će napustiti svoje selo. No, mi smo išli naprijed, prema Batinanjima i u Lipik.

Svjesni smo bili kako je mobilizacija i dolazak na bojište samo početak. Neprijatelj nas ne smije zateći nespremne. Oružje mora biti ispravno i potrebno ga je znati pravilno koristiti. Graditi spremnost svakog vojnika za borbu podrazumijeva i jačati moralnu snagu te razvijati taktičko-tehničko vještine o uporabi oružja. To je temeljna zadaća svakog zapovjednika. U takvim uvjetima provodili smo obuku.

Prolazeći pokraj jedne skupine vojnika, čujem kako netko viče: „Zapovjedniče, možete doći i pogledati? Ova strojnica ne radi. Kada ispalimo metak, samo se zaglavi i neće dalje pucati!“

Provjeravajući u čemu je problem, shvatio sam da oni ne znaju pravilno rukovati municijom, odnosno postaviti metke u redenik za strojnicu M53. Kako sam ja u bivšoj vojsci završio školu za rezervne časnike i dobro naučio rukovati oružjima od pištolja do topa, morao sam ih osobno poučiti kako treba pravilno raditi. Nakon što je prvi rafal odjeknuo, oduševljenju nije bilo kraja, a zapovjedniku je porastao ugled.

Slike iz Lipika, 1991.  S lijeva, zapovjednik satnije Marijan Kostanjevac, u sredini sa strojnicom MG34 Antun Zovko i desno Vlado Golub.

 

Kada smo se utvrdili u Lipiku, priđe skupina mojih bojovnika i pokaze veliki zamotuljak pronađen u potkrovlju jedne urušene kuće. U njemu se nalazila orginalna njemačka strojnica MG34 s još vidljivim orlovim znakom, par rezervnih cijevi, ruski automat (PPSh 41) i njemački signalni pištolj, koji su mi poklonili.

Sve fino umotano i zaštićeno, sve u izvrsnom stanju. Stvarno sam se iznenadio. Neki čudni trnci prolazili su mi kroz tijelo dok sam u rukama držao tu strojnicu. Vratilo mi se sjećanje iz djetinstva na staru baku kako mi pokazuje sliku vojnika s njemačkom kacigom. Sliku njezinog sina iz kraja 1942. godine kako stoji kraj takve strojnice.1 

Druga skupina vojnika kod hotela u Lipiku pronašla je pet sanduka puščanog streljiva kalibra 7,9 mm, koje su četnici ostavili kada su se povlačili iz grada. Za nas u onoj oskudici to je bilo pravo čudo.

Njemačka strojnica privukla je pozornost i postala poznata u varaždinskoj bojni (104 brigada HV), i svi su se htijeli slikati s njemačkom strojnicom. Razlikovala se od drugih strojnica po znatno dubljem zvuku rafala. Od milja je prozvana „duboko grlo“. Često smo mijenjali položaje kako bi prikrili njezino mjesto i zavaravali četnike. Na svakodnevnim brifinzima u stožeru bojne slušao sam priče o njoj: „Opet se čula, ali danas se čula od ..., noćas iz ....“. Njezinih rafali bili su posebni. Jednog dana kada su se na četničkim položajima pojavili pripadnici zloglasnih Belih orlova, shvatili smo da pripremaju napad. Pažljivo smo odabrali položaj za našu strojnicu i u pravom trenu upravo je ona uz svoj poznati zvuk rafala, orlovima potkresala krila. Imali su značajne gubitke. Mi smo za kaznu danima trpjeli njihovo granatiranje.

Kasnije, raspitujući se o njoj, saznao sam da je nakon časne službe kod nas nastavila svoj ratni put na Kosovu.

I danas kad čujem muziku poznate pjesme Jimi Hendrixa - Machine Gun, vraćaju se sjećanja na našu strojnicu iz Lipika.

Iako mnoge slike već blijede, sjećanja na te dane još ne blijede niti će ikada izblijediti.2 

 

1. U sastavu Njemačke vojske na području NDH, ustrojene su tijekom Drugog sv. rata tri hrvatske legionarske divizije: 369. pješačka („Vražja“), 373. pješačka („Tigar“) i 392. pješačka („Plava“), od hrvatskih novaka koji su obučavanih u Stockerau, 30 km sjeverno od Beča. Ove su divizije predviđena bile za Istočni front, ali zbog jačanja portizanskog otpora razmještene su u NDH. Desetke tisuća mladića novačeno je pretežno iz užeg dijela Hrvatske i Slavonije, borilo se protiv partizana i većinom su svi izginuli. Ovaj dio naše povijesti još i danas nije dovoljno istražen i pojašnjen. Baka mi je govorila da je sin, Stjepan Zamudić (20 g), poginuo je 20. siječnja 1943. g., u selu Deanovići kod Gline, na samom početku vojne operacije „Weiss-1“ (Bitka na Neretvi), po dolasku 369. divizije na početne položje u područje Siska, Petrinje, Gline i Kostajnice.

I u izvješću 7. banijske divizije navodi se prepad na tek pristigle novake 369. legionarske divizije „Noću 22/23 NOP odred Banije i jedan bataljon Sedme NO brigade Sedme divizije izvršili su napad na Treći bataljon 369 puka koji je zanoćio u s. Balinac, razbili ga i odbacili ka s. Donje Selište. Banijski odred zarobio je u ovoj borbi 32 a ubio oko 70 legionara“. (https://www.yumpu.com/xx/document/view/19802484/zbornik-v)

2. umirovljeni pukovnik mr. sc. Marijan KOSTANJEVAC, bio je predavač na Hrvatskom vojnom učilištu „Dr Franjo Tuđman“ u Zagrebu. Predavao je časnicima i dočasnicima vojnih škola u oružanim snagama RH, te kadetima - studentima predmete Organizacijsko vođenje, Vojno vođenje i Vojno upravljanje.