Dosta je laži, živite u Hrvatskoj !!!

Novinarka Hrga kaže što Hrvati imaju s Dubrovnikom ,Dežulović drobi o tome kako ne postoje hrvatski kraljevi, Tvrtko Jakovina ,Klasić i Markovina hrpe besmislica pišu o o Titi nekakovom antifašizmu .Goldstain drvi o tome kako je Gavrilo Princip borac za slobodu svih naroda i narodnosti ,Josipović o ustaškim gujama,  na HRT partizanski filmovi. Hrpa nekakovih likova koji drže da su obrazovani ispaljuje gomile podvala i laži i pri tome se ni malo ne srame . Stepinac ustaški vikar ? Što ću onda ja pomisliti da sjedim, u kakovoj srpskoj palanci gledam srpsku tv i uzeo sam Politiku ekspres ili pak nekadašnju Dugu ,Borbu pa čitam a pravoslavni pop SPC-a onaj sa dna kace mi tumači ko može biti svetac. Sad jedno pitanje meni odmah pada na pamet. Svi gore pobrojani jeste li čuli nekada za Porfirogeneta i njegovo djelo .Jeste li čuli nekada da su postojali i sultani koji su zapisivali o tome gdje je ko bio živio i gradio niz putopisaca Oni vam nisu ustaše pa da kažete ustaška propaganda . A zanimljivo uzmite prvoga cijenjenog velikosrpskog akademika Vasu Čubrilovića pa pročitajte kako su se Srbi širili i kada najviše Uzmite drugoga akademika isto velikosrbina Stanoja Stanojevića pa kod njega isto čitajte ali i čitajte jesu li postojali hrvatski i srpski kraljevi Nije valjda da su i oni ustaše Čitajte malo Ljubicu Štefan dr,Ljubu Bobana ali i niz srpskih pisaca Tucovića ,Mirka Kovača i na stotine ljudi koji nisu nit ustaše ali ni Hrvati Čitajte i Ester Githman . Pojedini hrvatski povjesničari, novinari, političari uporno i sustavno revidiraju nacionalnu povijest, s ciljem da umanje značaj stvaranja hrvatske države 1990. godine. Najveći broj njih čini to iz ideoloških motiva i dnevno-političkih interesa, što je za bilo kojeg znanstvenika koji drži do svoga kredibiliteta nedopustivo. Mada nemamo svi akademsku titule,poput Tvrtka Jakovine i sličnih " relevantnih povjesničara", ne možete nam sustavno iz dana u dan lagati Tko god primjerice tvrdi da su Kraljevina SHS (odnosno, Kraljevina Jugoslavija) i krvavi, diktatorski karađorđevićevski režim koji je vladao u toj državi od 1. prosinca 1918., do 17. travnja 1941. godine, bilo što pozitivno napravili za hrvatski, muslimanski, albanski, makedonski mađarski, bugarski ili bilo koji drugi narod – koji se spletom nesretnih povijesnih okolnosti našao u granicama ove velikosrpske tvorevine, ili je neobaviješten, ili glup, ili zlonamjeran. Povijesni fakti koji govore sasvim suprotno, i već su dugi niz godina poznati svakomu tko želi znati istinu. Vidljivo je to iz znanstvenih radova i spisa ne samo prof. dr Ljube Bobana, dr Ferde Čulinovića i drugih priznatih hrvatskih povjesničara koji se desetljećima prekopavali arhive, kako bi na temelju činjenica rekonstruirali povijesne događaje, nego i iz dokumenata koji potječu iz razdoblja između dva svjetska rata (Krležini zapisi o teroru u Kraljevini Jugoslaviji u knjizi Deset krvavih godina – pacifističke refleksije između dva rata, podaci koje je u svojim brošurama iznosio Rajko Jovanović – suradnik Društva za zaštitu čovjeka sa sjedištem u Zagrebu, dokumenta SDK – Seljačko-demokratske koalicije koja je okupljala Srbe i Hrvate na zajedničkom konceptu borbe protiv srbijanske tiranije, Zagrebačke punktacije dr Ante Trumbića i Rezolucija SDK iz 1932. godine, tekstovi Svetozara Pribićevića i njegova knjiga izdana u egzilu,Diktatura kralja Aleksnadra, i t.d., i t.d.). Jednom riječju. Dokaza i argumenata je na pretek, i oni su javnosti poznati već desetljećima. Svojedobno, nakon oštre prepiske s beogradskim krivotvoriteljima, oficirima „JNA“, Velimirom Terzićem i Milutinom Šušovićem, prof dr Ljubo Boban, odnio je blistavu pobjedu i natjerao ih na uzmak.. Potpukovnik Šušović, na kraju, nemajući kuda, izjavio je: „Boban je u pravu“. Bobanove 'Kontroverze iz povijesti Jugoslavije' predstavljaju kapitalno djelo, koje je ovaj znanstvenik ostavio naraštajima da bi znali istinu. Nitko nikada nije pobio niti jednu jedinu činjenicu koju je on u ovom djelu iznio. Današnji „hrvatski“ povjesničari novinari ,političari koji na bezočan način i s krajnje nečasnim motivima revidiraju povijest naroda kojemu pripadaju, očito nemaju toliko karaktera i osobnog poštenja koliko ga je imao oficir Milutin Šušović.Ove revizioniste uzaludno je razuvjeravati. Oni ne priznaju argumente i činjenice. Njihov cilj jest krivotvorenje. Oni žive od laži, i njihove teorije počivaju na lažima. Obavljaju to po zadatku, sustavno i uporno, pretpostavljajući ideologiju i dnevnu politiku znanosti kojom se, tobože, bave.No, to ne smije biti razlogom da se na brojne neutemeljene tvrdnje (poput onih koje je ne tako davno iznio dr Tvrtko Jakovina, koji kaže kako je „Kraljevina Jugoslavija sačuvala teritorije“, ne odgovori argumentima. Onaj tko ne želi ili ne može razumjeti da je pod okriljem jugoslavenske monarhije stvarana „Velika Srbija“, te da je SDK i ugušena upravo zato da bi se razbio savez Srba i Hrvata i ostvario taj cilj, u sukobu je ne samo s istinom i činjenicama, nego i sa zdravom logikom. Hrvati nisu imali u to vrijeme većega neprijatelja od Nikole Pašića i njegove radikalske vlade. Pašić je prihvatio ideju „južnoslavenskog ujedinjenja“ tek onda kad je bio posve siguran u to da će pod njezinim okriljem biti stvorena „Velika Srbija“. On je to, uostalom, i prije, a i nakon „ujedinjenja“ otvoreno iznosio, uz tvrdnje da se „Srbija neće utopiti u nikakvoj južnoslovenskoj državi“, a i svi drugi potezi njega i njegovih diplomata, također su išli u istom smjeru. Kad je o „čuvanju“ hrvatskih teritorija riječ, nije li Srbija, skupa s Italijom i saveznicima, već 1915. godine, tajnim „Londonskim ugovorom“ nastojala dočepati se područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koja joj nikada u povijesti nisu pripadala? Nije li već 1916. godine, isti taj Pašić, u Petrogradskim novinama, Talijanima dao otvorenu ponudu za okupaciju dijela hrvatske obale i otoka, da bi netom prije samoga čina „ujedinjenja“ dogovorno dopustio okupaciju Rijeke, Zadra i otoka i t.d., i t.d. Zar to što su velike sile u Versallesu odlučile stvoriti južnoslavensku državu (zbog vlastitih strateških interesa), treba pripisati u zaslugu Aleksandru Karađorđeviću, koji nije bio ništa drugo do običan pijun u njihovim rukama? Doista, braniti propale teze, kojih se već odavno odrekao svaki normalni Srbin – uključujući i spomenutog Pribićevića – nalikuje više na poremećaj iz medicinske domene, nego što se može svrstati u „sukob mišljenja“, „polemiku“ ili što slično. Jedna stara novinarska izreka kaže kako je dezinformacija jastuk razasutog perja, a demanti pokušaj da se to perje skupi. Onaj tko krivotvori, uvijek je u prednosti, jer je korak ispred, a s druge strane, da bi se opovrgla neka od tih krivotvorina (pogotovu kad je riječ o složenim povijesnim temama), ponekad je potrebno napisati desetine stranica teksta. Nemam namjeru pisati knjigu kako bi pobili nebulozu jednoga Tvrtka Jakovine, koji, unatoč svim povijesnim izvorima, NEGIRA I SAMO POSTOJANJE HRVATSKOGA KRALJA TOMISLAVA, a o njegovim eskapadama povodom „antifašističkog ustanka“ u Srbu 1941. godine, da i ne govorimo. Objašnjenja koja je svojedobno davao u hrvatskom tisku vezano za temu je li to bio četnički ili antifašistički ustanak , doista više sliče nevješto sročenoj zadaći osrednje pismenog hrvatskog pučkoškolca, nego serioznom tekstu znanstvenika, uvaženog profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu. No, na stranu Tvrtkove spisateljske vještine. Kod njega je ključni problem nešto drugo. Čovjek je do te mjere inficiran ideologijom i dnevnom politikom, da ga se jednostavno ne može ozbiljno shvaćati. Svatko tko drži do svoga ljudskog i znanstvenog kredibiliteta, morao bi shvatiti, ako ništa drugo, da postoje nepobitne činjenice koje su apsolvirane ima već dobrih 25, 30, ili 40 godina, a neke od njih bile su poznate već od 1918. Ako su sklapanje tajnog „Londonskog ugovora“, nuđenje hrvatske obale i otoka Talijanima (već 1916.), i dopuštanje okupacije Rijeke, Zadra i otoka (Vis, Mljet, Lastovo, Hvar, Korčula), te stvaranje „Velike Srbije“ pod krinkom „Kraljevine SHS“ ono zbog čega Hrvati trebaju biti zahvalni Nikoli Pašiću i Aleksandru Karađorđeviću – onda su Tvrtko Jakovina i njegovi ideološki istomišljenici u pravu. Najkraće što bi se na ovu temu na kraju ovog moglo reći jeste: Koliko god su „dobra“ Hrvatima i Hrvatskoj donijeli Aleksandar Karađorđević i njegova klika, toliko je i komunističko-četnički režim od 1945. do 1990. godine – a njegove učinke osjetili su na ovim prostorima u razdoblju od 1991. do 1999., Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Albanci i drugi narodi, pa i nesretni Srbi koji su ginuli za bolesnu ideju „Velike Srbije“. Dosta je laži,  živite u Hrvatskoj !!!   Daran Bašić