Dr.sc. Buczynski za Narod.hr: Starčević je odrastao u tvrdom vojnokrajiškom okruženju

Kako smo svi uvelike proizvod kraja iz kojeg potječemo i okoline u kojoj smo odrastali, tako naravno ni životni put, ni političko djelovanje dr. Ante Starčevića ne možemo razmatrati odvojeno od mjesta gdje je stasao. Mišljenja sam, međutim, da je upravo taj dio njegove biografije dosta zapostavljen, odnosno da još uvijek postoji previše otvorenih pitanja
koja vape za odgovorima. Općepoznata je priča da je Starčević tijekom jednog posjeta Klancu vidio krajišnika Baričevića čije su ruke bile odsječene kao kazna jer je pisao pritužbe vojnim vlastima. Starčević je tada imao 23 godine i taj je sudbonosni susret, prema predaji, zauvijek odredio njegov stav prema Austriji i Vojnoj krajini. Ta ‘crna legenda’,
međutim, na određeni način negira činjenicu da je Starčević ‘dijete’ Vojne krajine i da je upravo ona krojila njegovu svakodnevicu dok nije otišao na studij u Zagreb. Odrastao je, dakle, u vrlo tvrdom, nemilosrdnom okruženju. Vojna krajina bila je tada potpuno militarizirano područje, s vojskom koja je bila sveprisutna i zasebnom vojnom upravom koja je vodila brigu o svim poslovima koje su drugdje u Monarhiji bili povjerene civilnim službenicima. Pri tome još treba naglasiti da su stega i vojni kodeks časti u velikoj mjeri sprječavali ‘ublažavajuću’ šlampavost koja je karakterizirala poslovanje potonjih i
koja je njihovu birokraciju donekle činila podnošljivijom. No, koliko god vojno-krajiški sustav iz današnje perspektive možda podsjeća na ‘opsadno stanje’ ili ‘vojnu huntu’, takve usporedbe ne drže vodu. Glavni je argument protiv toga da su krajišnici uživali određena prava zbog kojih su do 1848. godine čak bili u boljem položaju od seljaka u Civilnoj Hrvatskoj. Vojna krajina nije bila tamnica, niti je tamo vladalo bezakonje. Dapače, bila je, takoreći pokrivena nepreglednom šumom pravila i propisa. Iako se tada, kao i drugdje u svijetu, uglavnom smatralo da djeca trebaju krenuti roditeljskim putem, sudbina vojno-krajiškog podmlatka nije bila unaprijed određena. Dapače, neki su se mladi vrlo uspješno otrgnuli iz svojih sredina i ostvarili sasvim uspješne karijere daleko izvan granica Vojne krajine. Jedan od njih bio je Ante Starčević. Ključno je, međutim, pitanje kada se kod Starčevića stvorila averzija prema vojno-krajiškom sustavu kao tobožnjem instrumentu sile ili ugnjetavanja habsburških vladara? Možemo li doista smatrati da je to bio susret s nesretnim Baričevićem ili se takvo mišljenje već davno prije počelo stvarati? Nemojmo zaboraviti da je vojno-krajiško okruženje u kojem je odrastao činilo sastavni dio svakodnevice njegovih predaka kojeg su oni generacijama neupitno prihvatili kao stvarnost. Jedini društveni i politički ‘potres’ koji ih je u tom pogledu prodrmao, bila je francuska vladavina između 1810. i 1813. godine. Uvjeren sam da je upravo francusko iskustvo puno toga promijenilo u razmišljanjima krajišnika koji su dotad bezuvjetno vjerno slijedili ‘svog’ austrijskog cara, da bi odjednom dobili novog gospodara i to revolucionara.

Starčević je odrastao u sredini na koju su Francuzi izvršili velik utjecaj

Narod.hr: Poznato je da je Ante Starčević prvu poduku dobio od svoga strica, značajnog gramatičara, svećenika Šime Starčevića. Šime Starčević, koji se školovao u Varaždinu, Zagrebu i Grazu, bio je vrstan poznavatelj mnogih stranih jezika, a za vrijeme Napoleonove okupacije Like, za potrebe francuske vojske napisao je gramatiku Nova ricsoslovica ilircsko-franceska. Protivio se idejama srpskog jezikoslovca Vuka Karadžića i njegovoj jezičnoj reformi, kao što je to kasnije činio i Ante. Koliki je bio stričev utjecaj na njegova nećaka Antu? 

To je pitanje zapravo na tragu prethodnog. Stric Šime Starčević je nesumnjivo odigrao ključnu ulogu u životu Ante Starčevića, pripremajući ga za daljnje školovanje, ali i buduće političko djelovanje. On je sjajan primjer utjecaja Francuza na raspoloženje domaćeg vojno-krajiškog stanovništva. Treba razumjeti da je to stanovništvo ‘završilo’ u novoj državi i da, kada se to dogodilo, naravno nisu znali da će to trajati samo četiri godine. Ne malen broj dočasnika, časnika, ali i drugih dužnosnika prihvatilo je tu promjenu vlasti bez ikakve zadrške i pozdravljali su ‘svježi vjetar’ koji je konačno prozračio staru državnu zgradu. U takvom kontekstu valja promatrati djelovanje Šime Starčevića i njegov utjecaj na Antin intelektualni razvoj. Starčević je odrastao u sredini u kojoj su, između ostaloga, kolale ratne priče veterana koji su sudjelovali u Napoleonovu pohodu na Rusiju 1812. godine. Činjenica da je Starčević puno političkog nadahnuća crpio upravo iz francuskih primjera daje naslutiti da je već imao izgrađen stav o Vojnoj krajini i Austriji prije susreta s Baričevićem.

Narod.hr: Koliko nam je uopće poznato podataka o Starčevićevom djetinjstvu i u kojoj su mjeri događaji u djetinjstvu odredili njegov kasniji put i djelovanje?

Upravo je to ključno pitanje koje me je potaklo na odabir teme izlaganja za ovaj znanstveni skup. Uvjeren sam da smo svi složni oko toga da zrelosti nema bez djetinjstva, odnosno da ‘život’ ne počinje kad odrastemo, nego da je iznimno bitno i razdoblje koje tome prethodi. Nijednom roditelju ili skrbniku, pod uvjetom naravno da mu/joj je doista stalo do toga, nije svejedno kako prolazi njegovo / njezino dijete u školi, počevši od vrtića pa do srednje škole. To nije samo izraz brižnog roditeljstva, već i briga za bolju budućnost svih nas. No, iako upravo djetinjstvo obilježavaju najradikalnije promjene u pogledu fizičkog, psihičkog i intelektualnog razvoja jedne osobe, ta dionica života u biografskim retrospektivama uglavnom ostaje nerazmotrena. To jednako vrijedi za službene životopise koje predajemo kad se javljamo na natječaje, ali i za biografije povijesnih, nadasve slavnih osoba. Životopisi takvih velikana baziraju se gotovo isključivo na aktualnom razdoblju njihovog “slavnog” ili “neslavnog” djelovanja na političkom, društvenom, kulturnom, umjetničkom, intelektualnom ili bilo kojem drugom polju. Zaboravlja se da su velikani također bili djeca. Njihovo djetinjstvo kao neka “siva zona” nezasluženo ostaje u sjeni “velikih djela” koja su najčešće uslijedila nakon adolescencije ili studija, odnosno za vrijeme punoljetnosti. U toj je fazi života, naime, Ante Starčević prvi put počeo stvarati sliku o sebi, o svojim najmilijima, o svom kraju, o prošlosti, ali i o budućnosti. Želimo li bolje razumjeti njegov karakter, djelovanje i interese, onda se neizbježno moramo posvetiti kraju u kojem je odrastao i okolnostima pod kojima se to dogodilo. No, obzirom na činjenicu da je Antino djetinjstvo ostalo uglavnom neistraženo, u svom sam se izlaganju prvenstveno posvetio ključnim istraživačkim pitanjima i mogućnostima pronalaženja relevantnih odgovora. Ponudit ću, naravno, i neke nove odgovore koji će više poslužiti kao putokaz za buduća istraživanja.