Država se ne bi trebala bojati onih koji su je stvorili. Sustav danas želi “klimavce”, a to nije domoljublje

Njemački šefovi policije slušali su ga bez daha, a za hrvatsku policiju bio je prepedantan. Nije bio ni poslužnik ni “uvlakač”, vjerovao je da je dovoljno biti domoljub, stručan i posvećen poslužitelj kojeg je radio više od pola života. U vremenu kad se u Hrvatskoj napreduje isključivo stranački i po principu poslušnosti, a kad je samostalno razmišljanje i stav nepoželjeno, naš sugovornik pravi je primjer funkcioniranja nakaradnog sustava koji svakog normalnog tijela ili u očaju ili izvan granica zemlje.

Alenko Ribić Riba , dečko s karlovačkog Drežnika, punih je 30 godina proveo u Specijalnoj policiji MUP-a RH, kao njim razgovarao kao s „friškim“ umirovljenikom.

Karlovčani vjerojatno ne znaju da je njihov sugrađanin, osim što je prošao sva moguća ratišta, niz godina bio u vrhu “specijalaca”, rješavajući brojne talačke krize, privodio sudu kapetana Dragana, svjedoka za Ovčaru pratio u Beogradu. Bio je zadužen i za čuvanje Georga Busha i Hillary Clinton za posjeta Hrvatskoj, Shimona Peresa, Benedikta XVI, ali i Ivana Pavla II. Svi su oni tijekom boravke u našoj zemlji “prošli” kroz njegove oči, ruke i um u osiguranju od posebnog značenja. Pisati o Ribićevom ratnom putu ukratko je nemoguće, ali da netko zatraži definiciju, mogao bi se napisati: -Spreman za sve, dao sve, prezren od nezahvalnog sustava.

Suborci se s njim nikad nisu bojali, uvijek je išao prvi

Suborci iz Domovinskog rata reći će za njega: "S njim se nikad nisam bojao, hrabar je, uvijek je išao prvi, nema što za dodati."
Ribić je pun znanja, iskustva, informacije, svaki trenutak i zadatak za njega su novo zidanje znanja, u trenu “skine” nečije ponašanje, brzo razmišljanje, još brže djeluje. Kao na filmu.

Prije tri godine započela je njegova muka kada su “kolege i prijatelji” družili se po lovištima Banovine zajedno s jednim generalom, spletkama, lažnim predstavnicima i slično, s vrhom Specijalne policije uspjeli maknuti strukturu, a dovesti sličnu.

Bio je to trenutak otriježnjenja, priznaje nam Ribić. - Bio sam povrijeđen, razočaran, izbjegavao ljude, ali u ove tri godine saznao sam još više detalja i što se sve čini da bi me se maklo iz sustava, složio sam mozaik prljave igre i rada iza leđa s podmetanjima. Izdajice su najgore, reći će, izdajice prijatelja i domovine.

Vatreno krštenje na Plitvicama, točno prije 30 godina

Kao mlad došao je u karlovačku policiju i krštenje imao upravo na Plitvicama, na Krvavom Uskrsu, točno prije 30 godina. Tada je, ne znajući, prevozio uhićenog ratnog zločinca Gorana Hadžića i Borivoja Savića u Karlovcu.

S 22 godine života, poput mnogih mladih policajaca, našao se oči u oči s ratom. - Plitvice su bile moja prva zadaća, prvi sam put tada vidio mrtvog neprijatelja.

Uslijedila su potom sva hrvatska ratišta, Maslenica, Medački Džep, Bljesak, Oluja…
-Znate kakva je euforija bila i kakvo domoljublje u nama svih tih godina, našli smo u svim akcijama bez straha, snažni, a kad smo čuli da je u Oluji pao Knin, trčeći u punoj opremi našli smo se prema Gračacu, dijeli s nama trenutke koji su se jednom doživjeli u životu.
- Moj život bio je Specijalna policija, da bih na kraju doživio da me taj sustav odrekao, nisu mi rekli niti hvala, razmislili o tome da se ljudi mogu znanja i kalibra u sustavu prebacivanja u obavještajni sustav ili policijsku akademiju, gdje bismo mogli prenositi do znanja i iskustva mlađima.

Sustavu danas trebaju klimavci, ali to nije domoljublje

Vjeruje da je to zato jer se sa starijima i iskustvima kao što su on i njegovi kolege koji su od prvog dana rata bili tu, ne može manipulirati.
- Mi smo čvrsti, a danas klimavci i “uvlakači” napreduju, takvi sustav trebaju, ali to nije domoljublje. O domoljublju može pričati onaj koji je sve to prošao, a kad na razne obljetnice dođu razni ljudi i političari, to nije domoljublje. Država se ne bi trebala bojati ljudima koji su stvoreni, kaže Ribić, definirajući tako točno ono što je već dugi niz godina živo.

Nije on od onih koji smatra da bi država braniteljima trebala dati sve i do četiri generacije unaprijed, no ona ljudska dimenzija, zahvalnost i iskazivanje dostojanstva, ono što je u njegovom slučaju država u kojoj je život život na kocku, propustila dati.

I da ne steknete krivi dojam, ne plače Ribić zbog toga, ali upire prstom, proziva, prikuplja informacije i pamti. Zlobnici će reći kako žali za beneficije i moći kojima je nosio položaj, no njegov mentalni sklop daleko je od tih primitivnih razmišljanja. Njegova priča nije samo njegova, ona je priča hrvatskog policajca, branitelja, onog iz tolikog spominjanja 1991.

Ribićevo znanje i iskustvo bili bi za svaku drugu državu neprocjenjivi. Ne, za Hrvatsku…

Sve je to objavljeno u knjizi  “Grom 13 - frende, gotovo je ...” , gdje na dokumentaristički, pomalo i novinarski način rastu svoju priču do najsitnijih detalja. Od heroja i borca ​​za državu do prezrenog stručnog specijalca za kojeg bi stranci dali sve, no Hrvatima ne treba.

-Pitam se danas bi li takve kao ja više cijenili u drugoj državi? U brojnim kontaktima sa stranim predstavnicima specijalne policije shvatio sam da su nam bili zavidni jer smo imali “pravi” rat i to neposredno iskustvo koje ne može nadoknaditi niti jednu knjigu ili tečaj. Specijalne su postrojenja nakon rata radile gotovo na istoj razini kao što je radi vani, prisjeća se Ribić vremena u koji je utkao sate, dane, godine rada, truda, dodavanje i srce i emocije, sastojak danas sve rjeđi, toliko moćan.

Kad je dolazio u kontakt sa stranim pripadnicima specijalne policije, pamti situacije u kojima su ih pitali samo jedno: Gdje su vam sijede glave? U prijevodu, to su ljudi sa životnim i profesionalnim iskustvima, jer vrh specijalne mora imati takve ljude i biti na zadnjem mjestu gdje se na čelu dolazi po sličnostima.

- Uostalom, nije li čudno da se za zapovjednika specijalnog postavlja čovjek, a onda za par mjeseci raspisuje natječaj? Netko tko nije radio u vrhu, nema pojma kako sustav funkcionira i ne može kvalitetno voditi, glasno razmišljajući naš sugovornik.

Ideali mladih ratnika prije 30 godina daleko su od današnjih mreža, privatnih interesa i sitnih usluga

Zna Ribić jako dobro tko su oni koji su njemu i tadašnjem zapovjedniku radili o glavi, kaže i da je puno ljudi iz sustava prošlo to što je on prošao, a kad ga pitamo je li o svom slučaju upoznao resornog ministra Božinovića, u njegovom odmahivanju rukama sadržan je sav odgovor.

Neprocjenjiva je to slika situacije u kojoj ni ministar, ni ravnatelj, niti itko iz rukovodećeg sustava nisu na odlasku rekli obično “Hvala”, potapšali po ramenu čovjeka koji je od temelja usadio sebe u taj sustav, ne štedeći se nimalo kao ni mnogi drugi naši dečki. Ni krv, ni znoj, ni hrabrost, ni život.

Država čijim krvotokom umjesto domoljublja i poštenja, teku privatni interesi, kolaju splekte, sitne usluge, gdje ti za uspon više znači da si “dobar s ministrom ili nekim generalom”, gdje kimanje glavom i neimanje stava znače napredak, daleko je od ideala onih mladih ljudi koji su točno prije 30 godina za nju stavili život na kocku, a to činili i u miru.

Riba nije savjet čovjeka koji će plakati ili ustuknuti, na svojoj bitku vodi do kraja, ima svoja uvjerenja, neokaljan i čist, posvećen do kraja Hrvatske. Zvuči patetično, ali ima takvih još, koji žive s nama i oko nas. Revolucija čistog domoljublja čeka negdje u zapećku.