Državni vrh u šoku: Nedopustivo je to što radi Daruvarac! A Bandić? E, sad...

Rasprave se odgađaju zbog navodne bolesti, nedolaska branitelja, izdvajanja dokaza... Gdje prestaje legalno pravo optuženika na obranu, a počinje zloporaba procesnih prava, pitanja su kojima se i pravna i opća javnost danima bave nakon još jednog slučaja koji je sve šokirao. Riječ je o slučaju brutalnog premlaćivanja 18-godišnjakinje u jednom zadarskom kafiću za što se sudi Darku Kovačeviću. Iako je od događaja prošlo šest mjeseci, tijekom kojih je u tom postupku, kako se moglo čuti ovih dana, sud napravio 30 procesnih radnji, suđenje nije okončano. Po sili zakona Ne samo da nije okončano, već je Kovačević neki dan po sili zakona izišao iz pritvora jer mu je istekao zakonski maksimalni rok u kojem je mogao biti iza rešetaka, a javnost je doslovno podivljala jer je zadnja rasprava odgođena zbog nedolaska njegovih branitelja. Mnogi su to shvatili kao opstrukciju postupka, a zbog slučaja reagirao je i državni vrh. Šokirana je i predsjednica, “kao žena i majka”. Šokiran je ministar pravosuđa, koji je u pravoj despotskoj maniri u nedjelju požurio u Zadar kako bi postrojio tamošnje tužitelje i suce te doznao u čemu je problem. A šokiran je i premijer, koji sada smatra da se zakonski trebaju ograničiti prava obrane na legalne procesne opstrukcije. Zanimljivo je da premijeru manevri obrana nisu smetali kada su se njima koristili njegovi politički partneri o čijim rukama u Saboru ovisi opstojnost njegove Vlade. Jer Milan Bandić je, primjerice, na sve moguće načine, legalne naravno, godinama opstruirao početke suđenje u aferama Štandovi i Agram, a sličnom tehnikom se do sada služio i još se služi i Tomislav Saucha. Njihovi primjeri pokazuju da ono što branitelji zovu legalnom opstrukcijom obrane čiji je cilj što je dulje moguće prolongiranje sudskog postupka, nije od jučer. Time su se do sada koristili gotovo svi VIP optuženici – od spomenutih Bandića i Sauche preko Nadana Vidoševića pa sve do Ive Sanadera koji se, u jeku rasprave o slučaju Kovačević, nije pojavio na sudu jer je navodno bolestan. I ta bi mu argumentacija vjerojatno prošla bez puno dodatnih pitanja, kao i mnogo puta do sada, da ga netko nije fotografirao na pariškom aerodromu, dan prije rasprave. Ispada da je Sanader bio zdrav za putovanje u Pariz i iz Pariza, ali ne i za dolazak na sud. Ispričnicu za nepojavljivanje na sudu nije mu dala liječnica opće prakse, već liječnica iz privatne poliklinike, a ako sud i smatra da ga Sanader vuče za nos, teško mu je to dokazati. Uostalom, Sanaderu to nije prvi put, jer je zbog njegovih što lakših što težih zdravstvenih problema višestruko bila odgađana rasprava za aferu Planinska, a njegovo zdravstveno stanje, kao i zdravstveno stanje njegovih suoptuženika Ivana Mravka i Roberta Ježića, bilo je razlog i bezbrojnih odgoda u procesu HEP-DIOKI. Ne dovode u pitanje Sve te rasprave odgođene su temeljem vještačkih nalaza o raspravnoj sposobnosti optuženika i priložene liječničke dokumentacije, koju suci u pravilu ne dovode u pitanje, čak i ako sumnjaju da je riječ o manipulaciji jer je ta manipulacija, ako je i ima, teško dokaziva. I baš zbog te teške dokazivosti, zdravstveni problemi kao razlog odgode rasprave i razvlačenje postupka, vjerojatno su najmanji problem u moru isprika i izlika kojih se javnost proteklih godina naslušala. Rasprave, pogotovo one u medijski razvikanim postupcima, odgađale su se zato što netko nije primio sudski poziv, zato što je u zadnji tren otkazao punomoć branitelju, pa je novom branitelju trebalo vrijeme za pripremu, ili zato što se tražilo izuzeće pojedinih sudaca pa čak i cijelog suda. No omiljene metode legalne opstrukcije obrane bili su i još uvijek jesu zahtjevi za izdvajanje nezakonitih dokaza, iako se radi o dokazima koji su prikupljeni na zakonom definirani način. Konkretno, radi se o zahtjevima za izdvajanje iskaza svjedoka koji su ispitani tijekom istrage bez nazočnosti branitelja što je od 2009. definirano Zakonom o kaznenom postupku (ZKP) te zahtjevom za izdvajanje snimki tajno snimljenih razgovora nastalih temeljem valjanog naloga suca istrage. U postupcima u kojima je više optuženika, a gotovo svi postupci s VIP optuženicima su takvi, već nakon podizanja optužnice možete se kladiti da će obrane opetovano tražiti upravo te dvije stvari. Isto kao što se možete kladiti da će im sudovi, odnosno optužna vijeća to odbiti. Pa će na tu odluku ići žalba koja će se mjesecima kiseliti na Vrhovnom sudu prije no što viši sud potvrdi odluku nižeg suda. I tako mic po mic, od podizanja do potvrđivanja optužnice, početka suđenja, nepravomoćne, a o pravomoćnoj presudi da ne govorimo, prođu godine. Možda i 10 ako presuda bude ukinuta pa cijela stvar mora početi iznova. Kada se zna kako to funkcionira, nikoga ne treba čuditi što građani smatraju da je pravosuđe ne samo neefikasno već i korumpirano te da sve više postaje rak-rana našeg društva. Kao što ne treba čuditi ni to što svi sada zazivaju novu izmjenu ili čak izradu novog ZKP-a. Najbitniji zakon Riječ je o najbitnijem zakonu kojim se definira kazneni postupak, a koji se od svog donošenja 2009., kada je istraga iz ruku sudaca prešla u ruke državnih odvjetnika, do sada mijenjao nevjerojatnih osam puta. (!?) Po najavi ministra pravosuđa, prije no što se izradi novi ZKP, za što će najvjerojatnije trebati najmanje dvije godine, u ovaj postojeći intervenirat će se još jednom. Da nije tragično, bilo bi smiješno, tim više što su se neke stvari odavno mogle regulirati, samo da je bilo malo dobre volje. Primjerice, pitanje izdvajanja svjedočkih iskaza Vrhovni sud mogao je riješiti samo da je sazvao opću sjednicu kaznenog odjela i jednom za svagda zauzeo stav o toj problematici. S druge strane, i tužiteljstvo je moglo riješiti taj problem pozivanjem odvjetnika na ispitivanja svjedoka, kao što su učinili tijekom istrage za aferu Agrokor jer im zakon ostavlja i tu mogućnost. Samo sa ta dva poteza znatno bi se smanjila mogućnost legalne opstrukcije obrane, a time i ubrzalo vođenje postupka. No umjesto konstruktivnog promišljanja lakše je i oportunije zdvajati da su nam zakoni loši, pravosuđe nefunkcionalno te u trokutu sud-tužiteljstvo-obrana prebacivati odgovornost s jednog na drugog, ne hajući pritom ni za pravo ni za pravdu, a najmanje za žrtve.