Dubravko Stipanić pretvara pse u vrhunske vojno-policijske specijalce
· 5 min čitanja
Hrabri, snažni, brzi, vrhunski utrenirani, sve su to odlike posebnih pasa, poznatih i pod nazivom K9. Oni su dio policijskih ili vojnih postrojbi diljem svijeta i pomažu u održavanju reda, savladavanju kriminalaca, pronalaženju ilegalnih supstanci i ravnopravan su suradnik „ljudskih” specijalaca. U Hrvatskoj postoji nekoliko mjesta na kojima se takvi vrhunski psi odgajaju i pripremaju za daljnje izazove, a među njima je i jedno skromno imanje u Torčecu.Dubravko Stipanić već 35 godina bavi se dresurom pasa, poznaje ih u dušu i svoj je život posvetio razumijevanju tih, kako se kaže, čovjekovih najboljih prijatelja. Kada smo ga posjetili, prvo što smo začuli bio je pravi zbor psećih glasova, a vidjeli smo desetak zaigranih štenaca uzbuđenih što vide nova lica i jednu autoritativnu pojavu među njima – njihovu majku, dostojanstvenog belgijskog ovčara.Što ne radi mama, neće ni štenci– Majka mora biti takva, ne smije nikome dati blizu njezinim štencima. Sve kreće od tuda, iz dvorišta. Ona je učiteljica, što ne radi mama, neće ni štenci. Uči ih ponašanju u pasjem svijetu, ne dozvoljava im sukobe s drugim psima i domaćim životinjama. Ako to nauče sada, u odrasloj dobi nikada neće napasti drugu životinju. Ona zapravo među njima radi selekciju, a ja samo dodatno izaberem i dalje ih treniram – kaže nam Stipanić.Treniranjem vojno-policijskih pasa intenzivno se bavi šest godina, a većina ih završi u inozemstvu. Kao ključnu za pse ističe genetiku, pogotovo kada se radi o psima specifične namjene kao što su vojno-policijski. Dresurom se može dobiti kvalitetan ljubimac, ali ako nema dobre predispozicije, neće moći postati pas za najvažnije zadatke. Za to nam je dao primjer na vlastitim štencima.– Ovo leglo više nema strahova od buke, na to ih se mora postepeno privikavati tako da se kasnije ne preplaše naglih zvukova. Neki od njih pobjegnu pa se vrate, neki samo gledaju, neki laju, to su sve normalne reakcije. No, oni koji nakon nekog jakog akustičkog nadražaja pobjegnu uz jaukanje, oni nisu za to da budu policijski psi. To je genetika i nema pomoći – dao je primjer Stipanić.Neće svi iz legla postati vojno-policijski psiTako neće svi iz legla postati vojno-policijski psi. One koji nisu prikladni za to poklanja jer unatoč tome mogu biti dobri ljubimci, a oni koji imaju potrebne karakteristike prolaze s njim trening na poligonu u blizini njegove kuće u Torčecu.– Trening na poligonu traje tri do šest mjeseci i nakon njega su spremni. Učim ih 70-80 posto tehnike obrane i napada i detekcije u prostoru, traženje skrivene loptice, provlačenje kroz tunele, da znaju što je visoko i nisko, preskakanje prepreka, mnogo buke i galame, neke situacije koje im nisu prirodne, no od K9 psa to se očekuje – objašnjava nam Stipanić.Foto: Ivan BrkićBilo da je riječ o takvim psima kakvima se sam bavi, kućnim ljubimcima ili pak psima lutalicama, većina pravila o ophođenju s njima ista su. No, kako kaže, mnogi u njima griješe i ne znaju se ophoditi s psima, prići mu ili uspostaviti kontakt. Iako iza sebe ima godine iskustva, priznaje da je i sam naučio mnogo toga otkad je počeo volontirati u azilu Ottova kućica.– Kao trener, ni ja nikada ne prilazim psu kojeg ne poznam niti mu se obraćam, nema dodirivanja, nema razgovora, nema kontakta očima. Ako pas želi uspostaviti kontakt, uspostavit će ga, ako neće, neće. To je pravilo koje fantastično funkcionira, vidim to u azilu gdje volontiram. Tamo dolaze svakakvi psi, psi s traumama, pod šokovima, ali životinja je prilagodljiva i uskoro shvati da joj ne želim ništa. Okrenem se leđima i čekam reakciju. Ne inzistiram na kontaktu, to je jako važno u odnosu čovjeka i psa. Mojih 35 godina iskustva u dresuri naučilo me da će pas koji je opasan odmah „zveknuti“. Pas osjeća našu slabost ili snagu, pas reagira, ne razmišlja – kaže.Vlasnici griješe jer ne postavljaju jasne graniceNajčešće greške koje vlasnici rade sa svojim psima izbjegavanje je postavljanja jasnih granica i zahtjeva. Pritom je životinja najmanje kriva, a ključno je da vlasnik to shvati ako želi pomoć u dresuri svog psa.– Ljudi najčešće rade greške kada psima ne odrede što se smije, a što ne smije, poput povlačenja povodca, griženja namještaja, odjeće, ruku, agresija prema drugim životinjama. Mnogo se tu može napraviti, no ne bez aktivnog sudjelovanja vlasnika, koji mora shvatiti da je on problem. Osim toga, neki psi jednostavno imaju lošiju genetiku kada se radi o psihi, odmalena su strašljivi, ne vole kontakt, boje se u vodu i slično. Psi imaju svoje potrebe koje vlasnici ne mogu ispuniti jer nemaju vremena. Ako nemaš vremena, kupi sliku ili kalendar s psom i uživaj – slikovito će Stipanić.Kao što je napomenuo, veliku ulogu igra početni autoritet psićima, a to je njihova majka. Autoritet je ključan u odnosu s psima, no to ne znači da ga se mora nametati na neprimjeren način.– Psi reagiraju na autoritet, na način da se radi dosljedna primjena jasnih pravila bez bespotrebnog kažnjavanja. Lakše je ako imaju prvi autoritet u obliku majke, koja ih već sama nauči što je i nije dobro. U tom slučaju im samo treba skrenuti pozornost ako rade nešto što ne želimo, skrenuti im pozornost krpicom ili lopticom, usmjeriti ih na nešto što voli, bez vikanja – poučio nas je Stipanić.Kako treba izgledati autoritet vidjeli smo i sami. Deset psića izvodilo je svoje vragolije u dvorištu, trčalo, valjalo se, no povremeno i potrčalo na neku drugu životinju u blizini. U svakom trenutku njihova majka ih je držala na oku, okupljala, lagano povukla ako su pretjerali ili ih samo gurkala njuškom, a oni su je bespogovorno slušali. No, očiti autoritet im je i njihov trener, koji je krenuo među njih na fotografiranje, a oni su ga pratili i veselo skakutali oko njega. Živahno, a opet u svakom trenutku pod kontrolom, kao što će bez sumnje biti i za nekoliko mjeseci kada se nađu na poligonu i krenu u pravi trening za vojno-policijske pse.
