DUH RATNIKA PONOVO STANUJE POD ŠATOROM

Mi Hrvati smo narod koji voli adrenalin. Kada se događa nešto posebno, u svom smo elementu. Naprotiv, u monotoniji svakodnevnice postajemo inertni i pospani. Najnovija hrvatska povijest to najbolje pokazuje. Bili smo melankolični i „mrtvi“ u 80-tim godinana, a onda, kada smo bili suočeni s Miloševićevom zvijeri željnom naše krvi preko noći smo postali žestoki ratnici. Nakon prve godine rata pali smo ponovo u letargiju. Kako su se nizale ratne godine sve nas je više zahvaćao pesimizam prekidan samo pojedinačnim ograničenim akcijama. Ponovo smo se „probudili“ nakon „Bljeska“ i osobito „Oluje“ i povjerovali u bolju budućnost. Samo koju godinu kasnije opet smo nestali u „mišjoj rupi“, a prelijepom Domovinom zavladali su kriminalni režimi Zlatka Mateše, Ivice Račana, Ive Sanadera i Zorana Milanovića. Kao i u vrijeme „Juge“, narod je stenjao i šutio. Na najnovijim izborima malo smo žešće „kriknuli“, ali još uvijek prigušeno, kao da nas je sram što postojimo i sada s napetošću u zraku čekamo nova vjerojatno turbulentna vremena. Prosvjednički šator ponaša se kao Hrvatska u malom. Nakon što su nas u tri svoje pogubne godine vlastodržci pokušali otjerati u mišju rupu ponovo je iz nas, iz naših invalidskih kolica, proteza, štaka i bijelih štapova progovorio davni duh ratnika, isti duh koji ledi krv u žilama jadnih kukavica. Zbog tog duha počeli su na posao dolaziti u dva automobila s obilnom pratnjom tjelohranitelja. Zbog njega su na Trg svetog Marka doveli 600 specijalnih policajaca dovodeći te časne ljude u nedoumicu i neugodan položaj. Jer kukavicama i podrumskim ratnicima tresu se gaće od same pomisli na hrvatske branitelje, pa se onda iz dubokog zaklona busaju u jadna zečja prsa nastojeći potisnuti strah bezobzirom mržnjom. Ali vrijeme zna biti neprijatelj gori od neprijateljske vojske. Kada je broj dana postojanja šatora prešao 400 a dani se skratili u nekoliko vlažnih maglenih sati, adrenalin je gotovo nestao, a vodstvo nekih udruga proklamiralo je da se te udruge „povlače“ iz prosvjeda. Doduše, njihovi članovi se većinom nisu povukli. Pa ipak, pesimizam se je polako uvukao među ljude osobito nakon dvojbenih izbornih rezultata koji su ponudili mnogo više otvorenih pitanja nego suvislih odgovora. U tom trenutku iskusni ratnik Đuro Glogoški shvatio je da mora prekinuti taj letargični niz praznih dana. Najavom o mogućnosti demontaže šatora zapravo je svim braniteljima širom zemlje ponudio odlučujuče pitanje: Hoćemo li se povući s bojnog polja i prepustiti ga foteljaškim neprijateljima ili ne? Bilo je očito da u toj situaciji sredine ne može biti. Pitanje Glogoškog bilo je pun pogodak u dva smjera – prema komunističkim vlastodržcima i njihovim navijačima, kao i prema braniteljima i drugim domoljubima. „Lijevi“ mediji su najavu Glogoškog dočekali s masturbacijskom sladostrašću. Pisali su trijumfalističke pisanije da „šatoraši odlaze bez ikakvog rezultata“ i tome slično. Istovremeno svaki su dan zvali Glogoškog s uvijek istim pitanjem: Kada odlazite? Pitanje je bilo logično, jer mnoge su kamere željele sa zluradošću zabilježiti „poraz šatoraša i njihov odlazak u ropotarnicu povijesti“ (omiljeni izraz njihovog vođe i učitelja „druga Tita“). Političari su bili prezauzeti ispraznim raspravama o sastavljanju vlade, pa kretanja u Savskoj 66 nisu ni primijetili. Primijetio ih je jedino tehnički ministar, a za nas već odavno bivši ministar, podrumski ratnik Predrag Matić. Njegovi biseri bili su također „trijumfatorski“. „Ja sam i dalje ministar, a oni odlaze“ i „O svemu ću govoriti kad šator ode“. Zaboravio je reći da on nije pravi, nego tehnički ministar, a nije se sjetio da šator možda ipak ne će otići. Također se nije sjetio da nakon odlaska šatora njega nitko ništa ne će pitati jer će biti nitko i ništa (što je zapravo cijelo vrijeme i bio). Možda čak ne će smjeti ništa reći iz remetinečke ćelije. Branitelji su se s druge strane trgnuli shvativši da se nalazimo u vrlo osjetljivoj rubnoj zoni koja nudi mnoga rješenja, neka od njih vrlo neugodna. Pljuštale su poruke da se šator ne smije napustiti. Tako je stigla večer uoči obljetnice smrti prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana. Duh optimizma i otpora koji je krasio starog predsjednika čija bista odnedavno stoji ispred šatora proširio se je šatorom. Svi smo opet bili na okupu – 100% i drugi invalidi, gardijske brigade, specijalna policija i dr. Sastanak je bio kratak, ali sadržajan. Đuro Glogoški je rekao da u ovom trenutku ni jedan zahtjev prosvjednika nije ispunjen. Na čelu Ministarstva i dalje sjede ljudi neprijateljskog držanja prema većini branitelja. Ustavni zakon o pravima hrvatskih branitelja i dalje leži u ladici. Čak ni pojedinačne nepravde za koje je slučajni premijer obećao da će se otkloniti i dalje ostaju. No to ne znači da rezultata prosvjeda nema. Spriječili smo donošenje morbidnog zakona koji bi nas izbrisao iz povijesti i „pospremio“ nas među „sudionike rata“ zajedno s četnicima i njihovim „civilnim žrtvama“. Mnogo toga smo još spriječili, od čega većine toga nismo ni svjesni. Diskusija je bila kratka, ali jedinstvena. Šator ostaje do daljnjega, a jedino ćemo mi sami odlučiti kada će on otići iz Savske. Aplauzi diskutantima razlijegali su se šatorom sve do odluke koja je donijeta i aklamacijom i potvrđena glasovanjem. Šator ostaje! Medija na sastanku branitelja nije bilo. Nije bilo ni „kokodakanja“. Što im se dogodilo? Jesu li u šoku? Bez brige, brzo će se pribrati. Na kraju smo na jednom portalu kao poruku mira pronašli davne riječi proroka Mojsija iz Psalma 91:   Ne će te snaći nesreća, nevolja se ne će prikučiti šatoru tvojemu. Mario Filipi