DUŠAN SILNI, ARKAN, ŠKORPIONI: Srpski terorizam protiv Hrvatske (FOTO)

U Golubiću pokraj Knina početkom rata 1991. Srbija je tajnim operacijama „Službe državne bezbednosti“ (SDB) osnovala kamp za terorističku obuku. Učinili su to odabrani inspektori SDB-a Srbije na čelu s Frankom Simatovićem. Oni će time uspostaviti i model nastajanja svih ostalih paravojnih postrojbi koje su u neposrednoj vezi sa SDB-om i MUP-om Srbije ostale tijekom ratova u Hrvatskoj i BiH. Te terorističke postrojbe trebale su poslužiti za ostvarenje ratnog cilja, stvaranja Velike Srbije od Virovitice do Karlobaga. LAGAN POSAO OKO KNINA Srbija je dobro pazila da formalno ostane izvan rata. Prikrivenom strategijom, oslonjenom na srpsku manjinu u Hrvatskoj, 5. travnja 1990. osnovana je prva takva postrojba. Dragan Vasiljković zvani „kapetan Dragan“ bit će postavljen za njenog zapovjednika. Nakon obuke inicijalne skupine terorista, oni se vraćaju kućama, sa zadaćom da osnuju mini poligone iz kojih bi pronikli novi teroristi i nove formacije. Tako su osnovane terorističke postrojbe u Krnjaku, Karlovacu, Vrginmostu, Korenici, Plitvicama, Vrhovinama, Dvoru na Uni, Ličkom Osiku, Benkovcu, Obrovacu, Kninu, Medaku, Plaškom i Udbini. Za razliku od Knina, u istočnom dijelu Hrvatske u Slavoniji, srpska tajna služba stajala je pred puno većim izazovom. PROBLEMI U SLAVONIJI Srbi u Slavoniji jednostavno nisu imali dovoljnu većinu, niti političku strukturu kao u Kninu, što je umnogome otežavalo ovaj posao. Koncentrirani po selima i predgrađima gradova potpuno su zavisili od pomoći iz Beograda. Kako je srpska granica bila blizu, Slobodan Milošević na prijedlog SDB-a Srbije, kao pomoć Srbima u Slavoniji šalje zapovjednika antiterorističke jedinice MUP-a Srbije Radovana Stojčića-Badžu. Nedugo nakon dolaska taj „srpski funkcioner“ koji se dokazao u gušenju štrajkova po Kosovu, postati će zapovjednik Teritorijalne obrane (TO) samoproglašene tzv. „Srpske Autonomne Oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema“. Prema planu Franka Simatovića i SDB-a Srbije on će formirati svoj dio terorističkih postrojbi. „DUŠAN SILNI“, „CRNOGORAC“, „SRPSKA DOBROVOLJAČKA GARDA“, „BOCA“, „ŠKORPIONI“… Pod izravnom komandom Radovana Stojčića-Badže naći će se tri terorističke postrojbe: “odred Dušan Silni”, „odred Crnogorac” i „Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnatovića-Arkana”. Srpska dobrovoljačka garda (SDG) od samog početka rata nalazila se u „centru za obuku“ u Erdutu. Postrojba je bila promjenjivog brojnog stanja, od nekoliko desetaka do nekoliko stotina pripadnika. „Arkanova“ povezanost s MUP-om Srbije bila je očita. Pripadnici njegove „garde“ imali su službene iskaznice MUP-a Srbije. Više dokumenata KOS-a pokazuje da su za dobro naoružanje „arkanovaca“ zaslužni SDB-ovci MUP-a Srbije. Arkanovci su se tijekom rata i nakon potpisa Dejtonskog sporazuma intenzivno bavili sječom šume, švercom nafte iz Đeletovaca, krijumčarenjem cigareta, pljačkama i krađama. Tisuće kubika slavonske hrastovine preko Srbije izvoženo je uglavnom u Italiju. U Baranji je u organizaciji MUP-a i SDB-a Srbije djelovala postrojba Mijović Vasilija. Bila je to službena jedinica MUP-a tzv. Krajine, koja je imala oko tristo dobro naoružanih i opremljenih pripadnika odabranih za izvršavanje najradikalnijih i najprljavijih akcija. Kao i druge srpske terorističke postrojbe, i ovu karakteriziraju masovna ubojstva, pljačke, silovanja, prijetnje i ucjene. Tipičan primjer još jedne takve postrojbe su „Škorpioni“ koju je vodio Medić Slobodan, zvani “Boca”. Postrojba je imala stopedeset do dvjesto naoružanih pripadnika. Ova postrojba bila je „angažirana“ na osiguranju naftnog terminala i švercu nafte iz Đeletovaca. Zarađeni novac „Arkan“, „Boca“ i ostali dijelili su sa svojim političkim sponzorima u Srbiji koji su mu sve to omogućili. LAŽNI IDENTITETI LEDENOG JOVICE Nakon formiranja ovih postrojbi pod direktnom kontrolom Srbije, od Knina preko Gline do Vukovara, lokalni Srbi i paravojne postrojbe otpočeli su s terorističkim napadima po naseljima, selima i gradovima s ciljem progona i uništenja hrvatskog pučanstva. Zahvaljujući srpskoj propagandi, stvarala se slika da su „kapetan Dragan“ i „Arkan“ dobrovoljci čije su postrojbe samo dio spontano organiziranih dobrovoljačkih postrojbi, koje su pod pouzdanom rukom srpskog SDB-a u Hrvatskoj nicale poput gljiva poslije kiše. Tako je „kapetan Dragan“ prikazivan „kao profesionalni vojnik, pilot, nautičar, bogataš, anđeo čuvar SAO Krajine…“. S druge strane „Arkan“ je prikazivan kao vođa navijača Crvene Zvezde, intrigantan lik koji je istovremeno kriminalac i državni agent. Svi ti šaroliko razrađeni identiteti, bili su dio „istine“ koju je sustavno plasirala srpska služba sigurnosti s ciljem prikrivanja zapovjednih, logističkih i političkih veza koje su ove terorističke skupine imale sa Srbijom kao agresorom. Za operacije u Hrvatskoj svi važniji srpski „paravojni“ zapovjednici koristili su nadimke i tajne nazive kao što su Ledeni, Frenki, Fićo, Žika, Simke, Legija, Kos, Kep, Kole itd. No, služba elektroničkog izviđanje Hrvatskih oružanih snaga dobro je znala tko nalazi iza tih naziva. Tako je, između ostalog, nepobitno utvrđeno da se iza tajnog naziva „Ledeni“ krije šef srpskog SDB-a Jovica Stanišić , iza nadimka „Frenki“ njegov zamjenik Franko Simatović , da je „Fićo“ zapravo Filipović Dragoljub, operativac SDB-a Srbije… Sustav kriptozaštićene veze između MUP-a Srbije u Beogradu, Centra službi bezbjednosti u Banja Luci i tzv. jedinica MUP-a tzv. SAO Krajine. Preko ovakvog sustava su komunicirale srpske terorističke postrojbe u Hrvatskoj sa Beogradom. (zarobljena srpska dokumentacija u „Oluji“) SUSTAVI ZA TAJNO KOMUNICIRANJE SA SRBIJOM, KRIPTO UREĐAJI I BRITANSKA OPREMA Radi zadržavanja potpune kontrole nad svakim segmentom djelovanja ovih terorističkih skupina, Srbija je osmislila poseban sustav izvješćivanja. Za potrebe tajnih operacija u Hrvatskoj osigurana je najmodernija komunikacijska oprema sa kriptozaštitom. Poduzet je niz operativnih i tehničkih mjera da bi se svaki trag prema Srbiji potpuno prikrio, a njegovo otkrivanje svelo na najmanju moguću mjeru. Tako je na strateškoj razini i vezama prema Beogradu korišten šifarski sustav Š-7, kriptozaštitni uređaj KZU-31, trake s potpuno slučajnim ključevima koje su napravljene u „Institutu za bezbednost“ u Beogradu. Komunikacijska sigurnost tog sustava bila je velika, o čemu najbolje govori podatak da niti današnja najmodernija računala ne mogu razbiti takvu šifru. Za potrebe održavanja taktičke veze terorističkih skupina, krajem travnja 1991. iz Beograda dolazi nova oprema. Bila su to „vozila veze“ MUP-a Srbije; Landroveri opremljeni britanskim radio uređajima Racal, agregatom i teleprinterom. Vozila je u Knin dopratio Dragan Jerinić, čovjek zadužen za veze MUP-a Srbije. S njim su bila i dva pripadnika srpskog SDB-a koji su koristili nadimke „Kuki“ i „Neša“, a koji su teroriste obučili za rad na dostavljenoj opremi. Po završetku obuke vozila s radiouređajima Racal zajedno sa posadama upućivana su u postrojbe prema nalozima Franka Simatovića ili Milana Martića. TERORISTIČKA IZVJEŠĆA – TRAG KOJI VODI U SRBIJU Tijekom obuke u Golubiću, posebna pozornost posvećena je načinima izvješćivanja. Na takav način SDB Srbije je u svakom trenutku imao potpuni nadzor nad postrojbama, zapovjednim kadrom i ukupnom situacijom na bojištu. Tipičan primjer je izvješće koje je „kapetan Dragan“ uputio 19.07. 1991. iz Gline „Frenkiju“ i „Fići“. U njemu ih izvještava da su ih građani Gline lijepo prihvatili, da potpuno kontroliraju teren, te da je u tijeku formiranje „štaba“ i „upisivanje na obuku.“ U pismu nema službenog zaglavlja, niti pečata, a koriste se pseudonimi, no to samo donekle otežava povezivanje Srbije i samih sudionika u ovim terorističkim djelima. U drugom primjerku izvješća napisanog 10.08.1991. u centru za obuku terorista „Šamarica“ kraj Dvora veza sa Srbijom je očita. Dokument ima zaglavlje na kojem piše: Republika Srbija, SAO Krajina, Centar za obuku „Šamarica“ i ovjeren je službenim pečatom. Prema hrvatskim obavještajnim podatcima, kada bi dokumenti bili ovjereni takvim „specijalnim pečatima“ to je ljudima na terenu značilo da iza toga stoji SDB Srbije, pa bi se takvi zadatci izvršavali bespogovorno. S druge strane taj pečat učvršćivao je vjeru naivnih hrvatskih Srba da će uz pomoć Srbije uspjeti ovladati hrvatskim teritorijem. ŠANSA ZA HRVATSKU Usprkos najmodernijoj komunikacijskoj i kriptozaštitnoj opremi, svim skrivenim izvješćima i tajnim operacijama, zahvaljujući hrvatskim obavještajnim službama tog vremena,Hrvatska je u posjedu neprocijenjive dokumentacije. Ta dokumentacija, kojom raspolaže i DORH, omogućuje potpunu rekonstrukciju srpskog vojnog, obavještajnog i političkog angažmana u Hrvatskoj. Izručenje Vasiljkovića svakako je šansa da se dokaže odgovornost Srbije za sudjelovanje u agresiji i počinjene zločine. Prema postojećim dokumentima, svaki bi sud za Vasiljkovića i njegove sponzore mogao donijeti najtežu presudu u roku koji je potreban da se predoče spomenuti dokazi. No sud ne može i ne smije tu stati. Hrvatska ima šansu. Hoće li oni koji će predmet voditi biti na razini zadatka?