Regionalna politika i jugoslavenski sentimenti hrvatskih vlasti

Do njezina dolaska na vlast, vladajuću su koaliciju samo rijetki smatrali zagovornicima vrijednosti propale jugoslavenske države. Manjina onih koja je naglašavala da Kukuriku stranke nisu ništa drugo nego liberalno - socijaldemokratskim svjetonazorom izvana premazani nereformirani Jugoslaveni, bila je proglašavana paranoicima, ekstremistima, fašistima i uspješno zgurana na marginu. Govorilo se da nema komunista, da je naglašavanje uloge udbaša u današnje vrijeme idiotarija paranoika, da u Hrvatskoj nema Jugoslavena nego samo dosljednih liberala koji opravdano "škope" krezubi hrvatski šovinizam...

Mi i EU "dva oka u glavi"

Takvu je sliku pothranjivala stalna potpora međunarodne zajednice svima koji su bili spremni blatiti vlastitu zemlju, što je trajalo cijelim tijekom pristupnih pregovora između Hrvatske i EU, a oni su bili dugotrajni.... Zahvaljujući sinkroniziranom "sadejstvu" domaćih "zdravih snaga" i stranih centara moći, uspješno su instalirane vrijednosti koje se najkraće mogu opisati rečenicom: sve što ima hrvatski karakter je zlo, vrlo loše, ili barem sumnjivo, a nove "demokratske" garniture su žustro krenule stazom Regiona i nasilne, samim tim i neiskrene Trajalo je to stanje tijekom cijelog Račanova mandata, nastavilo se za vrijeme Sanadera, a vrhunac je trebala predstavljati presuda Gotovini, odnosno "Tuđmanovu režimu". No, umjesto zadnjeg čavla u lijes hrvatskih vrijednosti, Milanović i društvo su imali strašan peh: morali su otrpjeti oslobađanje hrvatskih generala. Taj se događaj poklopio sa skorim završetkom pretpristupnih pregovora s i ulaskom u EU, poslije čega se, a nakon što je platila visoku cijenu pristupa u europsko društvo, Hrvatsku nakratko prestalo ucjenjivati, prozivati, ponižavati. Postali smo, barem formalno, ravnopravna država koju se više nije moglo iz čista mira pozivati na red.

Da to "mirnodopsko" stanje koje je trajalo kratko nakon zadobivanja članstva EU vladajućoj koaliciji ne će odgovarati, moglo se naslutiti još prije tog događaja, točnije odmah nakon što su dobili izbore. Od prvih dana svog mandata aktualna je vlast, slijedeći jugo instinkte i logiku dotadašnjih odnosa s međunarodnom zajednicom, nastavila raditi jedino što zna: zlostavljati sve što ima hrvatski predznak.

Razvalili su Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika, ukinuli državno pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom, "udavili" Komisiju za istraživanje komunističkih zločina, na sva zvona oglasili ukidanje čak dviju ulica Mile Budaka. Jugoslavenski tamničari jednostavno nisu mogli prestati s onim što su oduvijek radili (tlačili Hrvate), pa im stišavanje "izvanrednog stanja" koje je još 1999. uvela Carla Del Ponte, nije bilo ni na kraj pameti.

Za sve to su, poput Pavlovljevih pasa i njihova uvjetnog refleksa, očekivali kolačiće iz ruku međunarodnih gospodara. No kako je već istaknuto, nakon presude Gotovini i ulaska u EU, Hrvatska je zakratko ispala iz fokusa međunarodnog političkog interesa, pa navedeni potezi više nisu dočekivani s oduševljenjem, nego s ravnodušnošću.

Mi i EU "k'o dva roga u vreći"

Sramotnim izmjenama Zakona o uhidbenom nalogu, stvari su se ponovno užarile, ali na užas vladajućih, ne na uobičajeni način. Predmet europskog gnjeva (ovaj put opravdanog),

nije više bio "hrvatski nacionalizam", nego oni sami, odnosno jedan od njih, čiji bi pravosudni progon mogao označiti početak drukčijeg vrjednovanja nereformirane jugoslavenske političke tradicije.

Tako su odlučni zaštitnici europskih vrijednosti (kada je ove trebalo koristiti protiv hrvatstva), postali vatreni suverenisti, dijelom i euroskeptici, kojima EU više nije zajednica pravde i sreće, nego društvo nejednakih. Kukurikavci jednostavno ne žele prihvatiti da je ulaskom u EU, potražnja za proizvodnjom hrvatske krivice, postala znatno manje tražena roba. Stoga, poput nasilnika razočaranog nedostatkom "akcije", ili još bolje poput ovisnika koji je iznenada ostao bez sigurne i besplatne opskrbe drogom, pokušavaju nastaviti istim putem.

Mi bi opet bili vaši žandari

Vlada je tako Bruxellesu jučer uputila još jednu u nizu poruka kojom nastoji izgladiti spor oko Perkovića. Za razliku od ostalih dosadašnjih diplomatskih nota upućenih iz Zagreba kojima se Europsku komisiju nastojalo uvjeriti u njihove "argumente", u ovom se obraćanju Europskoj komisiji pojavljuje za ovu prepisku nekarakterističan, a u stvari vrlo stari prijedlog.

Nakon uvodnih žalopojki o neravnopravnom tretmanu Hrvatske, pogrešnom prijevodu kao uzroku sukoba (što isključuje jedno drugo, jer u isto vrijeme dok uzrok sukoba svode na tehnikaliju poput pogrješnog prijevoda, žale se i na neravnopravan tretman što je sintagma koja upućuje na dublji korijen problema), Vlada navodi da "nije imala namjeru, niti je ima sada, izbjegavati svoje obveze" te na kraju pisma upućuju da se "sve ovo odvija upravo dok Vlada aktivno štiti vladavinu prava u gradu simbolu Vukovaru, gdje se uvode manjinsko pismo i jezik, bez obzira na prosvjede lokalnog stanovništva." Na kraju rezignirano poručuju:'"Očekivana potpora EK-a u tom pogledu još uvijek upadljivo nedostaje".

Kukuriku koalicija bi dakle, unatoč opetovanim odgovorima Bruxellesa da je pitanje dvojezičnosti u nadležnosti država članica, odnose s EU željela vratiti na kolosijek stare politike, deviza koje otprilike glasi "Mi vama izmišljene hrvatske šoviniste, vi nama pohvale, novce i ostalo što uz to ide".

Iako nas slučaj Perković definitvno vodi u "magareću klupu" Europske unije, u čitavoj sramoti koja ga prati zrcali se i nešto pozitivno. Ovakvo, idiotskom upornošću vođeno suprotstavljanje EU-u u pitanju oko kojeg nikakvog sukoba ne bi trebalo biti, još zornije dočarava ideološki profil Kukuriku koalicije. Mada pisati o jugoslavenskim sentimentima - moguće i ozbiljnijim namjerama aktualne vlasti pravcu regionalne politike - postaje već zamorno a čitateljstvu otrcano, nema nam druge dok su stvari takve kakve jesu.

Egon Kraljević

Izvornu vijest možete pogledati ovdje