Europa, Sjedinjene Države i Balkan u 2019.

Prošla godina obilježena je političkim zaoštravanjem na Balkanu. Neriješena pitanja guraju se pod tepih euroatlantskih integracija na koje ozbiljniji promatrači s pravom sumnjaju. Pitanje integracije razorenih država i ostarjelih balkanskih društava u Europsku uniju i NATO-u ovisi prije svega o njihovoj unutarnjoj stabilnosti i dobroj volji sila, a tek onda sve zbunjenijih eurokratiziranih država. Nakon što je Donald Trump osvojio izbore, raste želja Njemačke za preuzimanje uloge europskog policajca. Njemački cilj je utjecati na sve važnije odluke na starom kontinentu. Nijemci traže (geo)političke prostore gdje će predvoditi kako globalnu tako i europsku politiku, najčešće suprotstavljajući se Sjedinjenim Državama. Prisjetimo se vatrenog govora oslabljene kancelarke Angele Merkel u korist stvaranja europske vojske, daljnje njemačke podrške nuklearnom sporazumu s Iranom, koji implicira (ne)izravno financiranje terorističkih skupina i iranske Revolucionarne garde te njemačkog inzistiranja na Sjevernom toku 2 iz Rusije unatoč, opravdanim, strahovima srednjoeuropskih američkih saveznika. Nije paradoks reći da Njemačka postaje svojevrsna europska Rusija, barem kad je u pitanju odnos prema Sjedinjenim Državama. Države Balkana itekako su pod utjecajem tog odnosa. Dok Sjedinjene Države sa zanimanjem gledaju na mogući sporazum o razmjeni teritorija između Kosova i Srbije, Njemačka tvrdi da taj sporazum otvara prostor daljnjim nestabilnostima. Riječ je o najsvježijem primjeru američkog pokušaja stvaranja novog odnosa snaga na Balkanu i najavi povratka na tom prostoru. Ne zaboravimo, Sjedinjene Države su zaustavile krvave pohode Slobodana Miloševića nakon višestrukih neuspjeha pregovora pod kapom Europske unije i postavile temelj koji, uglavnom neuspješno, Europska unija nastoji nadograđivati. Neuspjeh europske politike prema Balkanu moguće je potražiti upravo u nefleksibilnosti njemačke politike. Stvaranjem Berlinskog procesa iz 2014., naglašavajući socio-ekonomsku integraciju i zanemarujući u potpunosti političke odnose na Balkanu, uključujući i međunacionalne odnose, otvoren je sklizak teren u svim državama Balkana, a koje Njemačka ne drži pod kontrolom. Upravo je inzistiranje na Vučićevoj Srbiji koja odbija suočavanje s prošlošću, a istovremeno energično vodi političke ratove od Podgorice i Skopja do Zagreba, kako bi slabljenjem drugih centara zadržala monopol na području Balkana i širom otvorena vrata prema Europskoj uniji, jedan je od glavnih faktora nestabilnosti tog područja. Očito je i to Trumpova administracija prepoznala, kao što prepoznaje njemačku ulogu u drugim regijama Europe i svijeta. Ne smije se zaboraviti ni da je Njemačka u zadnjih nekoliko godina postala drugi najveći uvoznik srpske robe i među prvih pet ulagača u Srbiji. Čak trećina Srba smatra da su njemačke tvrtke najpoželjniji ulagači. Takvo jačanje jednog centra znači, naravno, i širom otvorena vrata za Rusiju. Za očekivati je kako će Sjedinjene Države biti prisutnije na Balkanu, a inzistiranje Washingtona na spomenuti sporazum između Prištine i Beograda samo je jedan od pokazatelja. Hrvatska ne smije ostati nijema promatračica sve očitijih preslagivanja odnosa na Balkanu, regiji s kojom graniči. Znakovito je kako američki veleposlanik Robert Kohorst od prvog dana svog mandata ističe važnost izgradnje LNG terminala, između ostalog i pišući članke za javnost. Toga je, primjerice, svjesna Poljska koja je izgradila svoj terminal i potpisala sporazum s američkim kompanijama prošle jeseni, a do 2022. je u planu finalizacija izgradnje Baltičkog plinovoda, preko Danske do Norveške. Nedavno otkrivene zalihe plina u istočnom Sredozemlju, u području Izraela, Egipta i Cipra, i definitivno podižu cijenu LNG-u. Što se time dobiva? Uz rastuću ulogu Amerike na Balkanu i Sredozemlju postojala bi mogućnost i političkog savezništva za konačno rješenje strateških i sigurnosnih pitanja, poput hrvatskog pitanja u BiH, te za početak transformativnog procesa Srbije i srpskih čelnika. To je, valjda, u interesu Hrvatske. Treba razumjeti da privlačenje ovakvih Sjedinjenih Država nije isto što i privlačenje Baracka Obame ili Bill Clintona. Posljednji je postavio nakaradni sustav vrijednosti u hrvatskom susjedstvu, s puno političkih upitnika i neriješenih pitanja, poput budućnosti bošnjačko-hrvatske Federacije BiH, entiteta Republike Srpske, ali i status Kosova kojeg i dalje ne priznaje pet država članica Europske unije. Savjetnici Busha mlađeg su ismijavali Clintonov idealizam koji nerijetko nije pratio dugoročne interese. Bushova državna tajnica Condoleezza Rice jednom prilikom je izjavila da na Balkanu "nije potrebno držati 82. padobransku diviziju za odvođenje djece u vrtić". Od tad je Amerika napustila tu regiju, a preuzele su ju uglavnom europski birokrati i američki profesionalni diplomati čija je funkcija koliko-toliko održavanje života na tom području. Bush se naime okrenuo ambicioznijim, ali i 'nezdravim' planovima. S druge strane, Trumpova administracija ne daje naznake da će doći do ponavljanja Bushovih avantura, što je ohrabrujuće. Hrvatski čelnici moraju biti svjesni da post-vestfalske norme koje Europska unija pruža Balkanu, a koja je često vođena ambicijama Njemačke Angele Merkel, za Hrvatsku predstavljaju sve više sigurnosnih i političkih izazova, a sve manje koristi u rješavanju ključnih strateških pitanja. Hrvatska je tu lekciju dosad trebala naučiti. Kako su prethodne dvije godine bile u duhu početka rješavanja regionalnih požara pod Amerikom, poput Sjeverne Koreje (2018.), Irana (2018.), postupnog umirivanja Turske, ali i općenito Bliskog istoka, od 2019. taj bi val mogao zahvatiti i Balkan. S druge strane, Europska unija vjerojatno neće ponuditi ništa novo. Jedno je sigurno: ovakvo europsko zaobilaženje pronalaska rješenja gorućih političkih i nacionalnih pitanja dugoročno ne donosi ništa dobro Balkanu. Upravo su zbog takvog (ne)djelovanja Europljana akteri poput Rusije i Turske osvojili dobar dio kolača i utjecaja na Balkanu. (Ne zaboravimo da 1990-ih nije bilo ni traga njihovom utjecaju). Ivan Pepić / blog.vecernji.hr