EVA KIRCHMAYER BILIĆ: RAZLIKA JE…U OČIMA
RAZLIKA JE…U OČIMA
Uistinu s pravom, mnogo je riječi, misli, stihova tijekom ljudske povijesti izrečeno o očima.
'Oči su prozor duše', znamo i uvjerili smo se zasigurno svi u svojim životima, barem nekoliko puta.
No, nikada do sada, nisam osjetila toliku razliku, toliki značaj i dubinu tih riječi. Dubinu očiju.
U apsurdima vremena u kojemu živimo, okruženi sustavnim nametanjem izvrnutih moralnih i ljudskih vrijednosti, odjednom, kao munjom zaslijepljena, ugledala sam oči.
Ne, njih nisam vidjela među umjetnicima, glazbenicima, profesorima, voditeljima, ravnateljima, upraviteljima, predstavnicima, predsjednicima i sličnima, mnogim dragim mi ljudima, koji čine veliki dio moje svakodnevice.
Jer, oči, takve oči, oni nažalost nemaju, niti će ih ikada moći imati.
U društvu prijatelja, promišljajući stvarnost koju živimo, stvarnost koja nema veze sa stvarnošću koja nam se putem medija nameće i čije laži upravo otkrivaju tu istinu, promatrala sam ljude koje sam, dio njih, prvi puta susrela, upoznala.
Drugačiji su, pomislih. Po čemu? - odmah se potom u sebi upitah.
Osvijestih ponajprije, da se u njihovom društvu osjećam, ugodno, nesputano, otvoreno, iskreno, nepatvoreno.
Jer (i) oni su takvi.
Osjetih i vidjeh potpunu iskrenost, jednostavnost i iskustvo čovjeka kojeg je Bog odabrao i smjestio upravo u ovo vrijeme i kojemu je dana Milost učiniti i osjetiti nešto jedinstveno, dragocjeno, neponovljivo.
Vidjeh one koji su se odvažili odazvati se, iskusiti i biti Ljubav sama i potpuna:
darovati se, darovati sebe, cijeloga. Darovati svoju mladost, svoje vrijeme, svoje dijelove tijela, svoju krv, svoj Život.
Vidjeh pred očima to njihove velebno životno djelo, i osjetih se nedostojnom i malenom. Uvukoh glavu u ramena, spustih pogled i postidih se.
Zamislih se…dok sam ja studirala, oni, moji vršnjaci, prekinuli su i napustili škole, djevojke, zaručnice, mlade supruge, trudnice, majke, roditelje, dječicu... Dok sam ja razmišljala u kojemu ću se gradu u inozemstvu usavršavati, njima egzistencijalna pitanja uopće nisu padala na pamet!
Svoje vrijeme i svoje najbolje godine, koje su u nepovrat prošle, godine u kojima se oblikuje egzistencija, život i budućnost, oni su bezrezervno i bezuvjetno darovali, ne misleći pritom da bi išta zauzvrat trebali dobiti.
Kome su darovali?
Njoj.
Jedinoj.
Napaćenoj.
Sanjanoj.
Cijelo tisućljeće iščekivanoj.
Jedina karijera, jedina škola, jedini mogući put od Boga darovan, ponuđen.
Hrvatska u punini vremena. Oni su bili sudionici i sustvaratelji te punine vremena, sudjelovali u njoj, gledali ju.
Oči u oči..
Sudionici same Ljubavi, Ljubav sama, učinili su još.
Još? Ta što se to još više može dati, darovati?
Darovali su još dvadeset godina ničega.
Ničega - trpljenja. Još trpljenja. Možda još i mučnijeg trpljenja od onoga kojega su tijekom Domovinskog obrambenog rata pro- i preživjeli.
Mi, koji smo se po skloništima skrivali i potom zauzeli prva mjesta u društvu, mi smo ih jednostavno, ostavili. Izdali. Mi smo im oduzeli, ukrali mjesta u društvu koja pripadaju njima. Mjesta koja su prvo i jedino i samo njihova.
Ostavili smo Ljubav. Ne samo da smo ju ostavili, mi smo tu Ljubav ignorirali, ponizili, nismo ju primjećivali, doživljavali, ostavljali smo ju pokraj nas, odmahivali rukom na Nju, gazili ju, vrijeđali, izluđivali svojim sotonski profinjenim izražavanjem.
Ubijali smo Ljubav.
A Ona je svo vrijeme bila tu i dozivala nas.
Dvadeset godina. Svatko tko je nešto u životu izgradio, zna vrednovati i cijeniti godine rada, truda, učenja, žrtvovanja za neku ideju, cilj. I kada cilj dostigne, zna cijeniti osjećaj sreće, ispunjenosti, zadovoljstva.
Dvadeset godina za nekoga koji nije ništa radio, postigao, koji je iz dana u dan slušao, gledao i doživljavao poniženje, ignoriranje, omalovažavanje i vrijeđanje, koji je u nepovrat darovao, pardon, 'izgubio' godine kada se trebalo školovati, utemeljiti obitelj i postati stožernim stupom hrvatskoga društva i neovisne hrvatske države, on…odlazi… odlazi pred Ljubav sâmu. Opet kao dragovoljac, opet dragovoljno stupa pred Ljubav koja ga je smjestila u Puninu Vremena i koja ga jedina nije izdala. Da ga zagrli i utješi. Da se na ramenu Ljubavi isplače…
Trznuh se iz svojih promišljanja. I osjetih se malenom, ali počašćenom razgovarati sa stvarateljima povijesti. Jednostavni, obični i nasmijani momci. Smijeh, osmijeh. Nepatvoren, iskren. O, kako dugo ne vidjeh takav osmjeh u svome okuženju, pomislih.
Jedan me od njih zaokupi svojom nevjerojatnom životnom pričom. Osjetih kako nabrajajući imena svih svojih najbližih progovara, meni čudnom jednostavnošću, o neprirodnoj smrti. Osjetih u njemu duboku potrebu da ga netko samo sasluša. Da iz sebe izbaci i progovori o dva desetljeća nepravde koju svakodnevno gleda, promatra i doživljava od 'elitnih' izdajica, kukavica i dezertera, nepravda koja mu svakodnevno otvara rane i koji razumije one kojima snaga posustaje, sve teže podnoseći to poslijeratno trpljenje, taj poslijeratni rat protiv ratnika-pobjednika.
Preletjeh pogledom preko lica svojih sugovornika.
I onda, kao gromom iz vedra neba pokošena, vlastitim očima osjetih: oni, svi oni imaju OČI.
Branitelji imaju OČI.
U braniteljevim se očima vidi svaki njegov dan: od odluke kada je ostavio sve zemaljsko i pohrlio postati Vječnost.
U braniteljevim se očima vidi svaki trenutak proveden na bojišnici: patnja, trpljenje, promrzlost, ustrajnost, molitva, suza, zavoj, krv, smrt, gorčina, suosjećajnost, krunica, snaga, uspon, križ, Vukovar, oprost, drugi obraz, vjera…
U braniteljevim se očima vidi Istina, Pobjeda, Hrvatska.
U braniteljevim se očima vidi dubina i Smisao.
U braniteljevim se očima vidi Život.
U braniteljevim očima je Nada.
Jer, samo branitelji imaju oči.
Oni drugi ih jednostavno, nemaju.
Promotrite ih malo i usporedite, uvjerena sam, uvjerit ćete se.
Jer, OČI su prozor duše.
Čitateljica PDN-a i slušateljica Braniteljskog Radija 1990-1996 RH :
Eva KIRCHMAYER BILIĆ
