Facebook ustanak u Hrvatskoj: Za Domovinu spremni ili Jugoslavijo, dobar dan

Sedamdesetih godina je svakih par mjeseci neka skupina otela avion, upadala u jugoslavenska veleposlanstva, izvodila revolveraške obračune i atentate pa čak i upadala u Jugoslaviju i počinjala oružani ustanak

Hrvati su postali facebook ustanici.  Čitajući postove, ne samo po facebooku, nego i po portalima, osobito kada su u pitanju nacionalne teme, čovjek bi mogao steći dojam da su Hrvati bijesan, ljut, pomalo mahnit narod zbog svih nepravdi koje mu se događaju. Narod koji na ulicama, trgovima, bijesan vreba s toljagama i molotovljevim koktelima kad će se pojaviti taj mrski okupator, uzrupator, eksploatator. Kada bi neki stranac mogao pročitati sve te postove i reakcije zacijelo bi se prepao i dobro razmislio ako je imao na umu neki nečastan posao s Hrvatima. A istina je toliko bolno drugačija, suprotna. Sve te stoljetne nakupine nepravdi pa svi ti jugoslavenski pokolji, mučenja, zatvaranja, pljačkanja, ponižavanja sve do zaključno ovog današnjeg trenutka koji i te kako obiluje nepravdama. Komunisti četnici, Jugoslaveni, boljševici, staljinisti, soroševci, britanski agenti pa i nešto nacionalnih ili društvenih manjina, sve je to na podugačkom popisu nacionalnih neprijatelja. Upravo taj podugački popis nepravdi je i najveći problem ove priče. Naime, kada se nekome stalno događaju nepravde onda je sasvim smisleno postaviti pitanje je li sve u redu s tim kome se te nepravde događaju. Princip je jednak kad su i narodi u pitanju. Dakle, je li sve u redu s narodom kojemu se stalno događaju nepravde? Hrvati su izgleda narod koji može primiti nevjerojatno puno udaraca, a da ne reagira. Godine 1990. odnekud je izronio Franjo Tuđman i za jedno kraće razdoblje promijenio je taj slijed nepravdi. Stvorio državu, pobijedio u ratu, pobijedio i diplomatski te pribavio Hrvatskoj međunarodno priznanje. Danas je njegova veličina puno jasnija, upravo zato jer je jasnije koliko su Hrvati poput rogova u vreći, ljudi prgave naravi, prepuni jala, svadljivosti i kukavičluka. Ali isto tako, pokazao je kako se to drastično mijenja kada dođe netko među njih i kaže ‘za mnom’. Da, izgleda da su Hrvati bez vodstva potpuno izgubljeni narod, smušenjaci, bezglavci, ljudi izgubljeni u vremenu i prostoru. Pogledajte sve te prosvjede, štrajkove radnika, blokiranih, branitelja, ovršenika, dužnika u švicarcima pa onda razni politički skupovi i protuprosvjedi od Bleiburga, Trga Maršala Tita, Kumrovca, proslave u Srbu itd., itd. Sve je mirno i dostojanstveno. Nikad se nije dogodio ni jedan incident. Tu i tamo neko naguravanje s policijom i to je sve. Nešto se je čudno dogodilo s ovim narodom. Primjerice sedamdesetih godina je svakih par mjeseci neka skupina otela neki avion, upadala u jugoslavenska veleposlanstva, izvodila prave revolveraške obračune, atentate pa čak i provaljivala u Jugoslaviju i otpočinjala oružanu borbu. Bili su to mladi ljudi, spremni na žrtvu, dugogodišnju robiju pa i pogibiju. A danas? Gdje su danas ti mladi ratoborni, koji ne mogu trpjeti nepravdu? Odlaze u Kanadu, Irsku, Australiju, Njemačku. U jednoj pjesmi reče visperni A. G. Matoš: ‘Nad nama pletu neke čudne niti,Hrvat je opet tako teško biti…’ Mogli bi reći da smo si sami krivi, ali zapravo to nije potpuno točno. Gazi nas jedan veliki moćan ideološki sustav intelektualne i emocionalne manipulacije koji je osmišljen da iz ljudi izvlači ono najgore. Pretvara ih u usamljene i prestrašene pojedince koji više ničemu i nikome ne vjeruju. Upravo to je cilj: ubiti vjeru. Vjeru u dobro, vjeru u istinu, vjeru u pravdu, vjeru u poštenje, vjeru u lijepo, vjeru u narod. Komunistička je ideologija silom svojih zakona navodila ljude na to, a današnja postkomunistička ideologija prepakirana u liberalizam, humanizam i ideje pozitivne diskriminacije čini isto, ali drugom metodom. Ponovo imamo iseljavanje mladih koji su u potrazi za poslom. Tobože imamo slobodu govora, ali ona je svedena na marginalne prostore. Domovinska vojska iz posljednjeg rata je perfidnim metodama pretvorena u društveni problem, gotovo neprijateljsku. Ponovo se povijesne istine tumače prema interesima vladajuće politike. Jasenovac, iako raskrinkan kao mit o srpskom stradanju, opet postaje toljaga za mlaćenje po savjesti hrvatskoga naroda. Dio Srba u Hrvatskoj ponovo dobiva povlaštene pozicije u važnijim državnim resorima, poduzećima, agencijama, medijima. Jugoslavija se nameće kao kulturni, civilizacijski i politički ideal. Savez komunista opet upravlja državom. Umjesto pljačke metodom nacionalizacije, ovoga se puta poslužio menadžerskim kreditima i privatizacijom kako bi se dokopao svih važnijih gospodarskih resora, banaka, medija, velikih koncerna. Pravosuđe je postalo komunistička karikatura prava i struke i sudi po onoj Titovoj ‘ne držite s zakona kao pijani plota’. Organi represije trpaju ljude u ludnicu, zatvore ili ih osude beskrajnim procesima koji se godinama razvlače između općinski, županijskih pa do Vrhovnog ili Ustavnog suda. Komunistički su zločini jednako nekažnjivi danas kao i prije trideset, pedeset ili sedamdeset godina. Zapravo strateški je sve isto, jedno što je razlika u metodi. Hrvatska je ponovo okupirana, porobljena, opljačkana i iskorištavana. Hrvatskom opet vladaju razni opančari, dođoši, đilkoši i dotepenci, kurčubići i jataganci, na prežderavanje lakomi, navikli na džabalesku, djeca cincarski konjokradica, vašarskih šibicara i partizanskih ubojica. Do jučer su bili najobičniji gologuzi primitivci, nesposobni za bilo što osim za mržnjom prema svemu hrvatskom i beskrajno gladni hrvatskih kuna. Uzjahala je ta stoka sitnoga zuba, te seljačine, Lijepu našu i sad vampirski siše do zadnje kapi krvi. Metaforički i doslovno. To u prijevodu znači da Hrvatsku čeka još jedan Domovinski rat. Nije nužno da bude oružani, ali nije isključeno. Pogotovo kad se ima na umu da će vladajuća klika koristiti sve resurse koje ima kako bi spriječila demokratsku promjenu vlasti. A spremni su na sve. Osobito na hrvatsku pogibelj. U narednim mjesecima Hrvate čeka još jedan veliki povijesni ispit: Za domovinu spremni ili Jugoslavijo dobar dan?!