Film Broj 55 je priča o ratnom porazu, pa što?!

Glumac zagrebačke Gavelle, inače Vukovarac, govori kako se snimao prvi pravi domaći ratni film i kako u studenom doživljava prepucavanja oko rodnog grada. Opor, tvrd, pronicljiv, izoštrenih osjetila, pomalo šutljiv, tek katkad s finom dozom cinizma, bez patetike i velikih riječi odan suborcima, a opet pomiren sa smrću čeka svoj metak... Obilježja su to Đere, jednog od likova koji čine okosnicu nagrađivanog ratnog filma Kristijana Milića "Broj 55" koji je prošli tjedan počeo igrati u kinima. A Đeru, snajperista s gotovo životinjskim instinktom za opasnost koji malo govori, ali precizno pogađa i mecima i riječima, igra glumac dramskog kazališta Gavella Darko Milas, inače rođeni Vukovarac, pa ne iznenađuje da je film prvi put pogledao upravo u rodnom gradu, tijekom Vukovar film festivala, a potom i u Bjelovaru. Rekonstrukcija ratne akcije Uz uzdah, prisjeća se tjeskobne, gotovo mučne atmosfere koja je vladala tijekom projekcija. Publika je zanijemjela, plakala. Posljednja scena mnoge je ostavila u šoku. A kako i ne bi kada su gledali filmsku verziju istinitog događaja iz rujna 1991. kada je 20-ak uglavnom mladih, neiskusnih bjelovarskih gardista u selu Kusonje mladenački naivno upalo u zasjedu. Nakon nadljudske borbe za opstanak, svi do jednog bili su ubijeni. Iako su film zasule pohvale i nagrade, bilo je i kritika, poput one da je u priči izostala karakterizacija likova i njihovih odnosa. – Da, jedna od zamjerki je da je u filmu premalo toga rečeno o samim tim ljudima, no ovo nije dokumentarni film. Ovdje je presudan bio događaj. Išlo se na rekonstrukciju te akcije, a ne na rekonstrukciju karaktera. Istina, Kristijan je imao dilemu, upustiti se u karakterizaciju ili ne, i odlučio se za drugu opciju jer je film žanrovski određen. I to je zaista pravi hrvatski ratni film, napravljen bez ikakvog muljanja. Ni mi glumci nismo bili opterećeni osobinama ljudi koje smo glumili jer nitko zapravo i ne zna kako su se oni ponašali u toj situaciji koja ih je zatekla, jer nitko od njih nije preživio – objašnjava Milas koji srčano uzvraća i na primjedbu zašto se za prvi ovako rasan ratni film odabralo baš akciju u kojoj hrvatska strana doživljava mučan poraz. Glumci disali kao jedan – Pa mi moramo i o tome govoriti. I poraz je dio rata, a ova je priča istina. Tako je rat i počeo. S puno mladih, pomalo i naivnih ljudi. Da, ti su mladići u Kusonjama nesretno i nespretno upali u zamku. To se stvarno dogodilo, pa što, zar to treba tajiti?! Veličina je upravo u tome da serijal filmova s tematikom iz Domovinskog rata započne upravo jednom ovakvom akcijom, pa bila ona i poraz. I baš zato, iz poštovanja prema tim mladićima, i mi smo glumci disali kao jedan. Bez imalo patetike i prenemaganja mogu reći da smo mi tih mjesec dana snimanja u turopoljskom blatu i magluštini živjeli tu priču. Među nama nije bilo nikakvih trzavica. To se i vidi. U ovom filmu nije bilo "šmiranja". Preživjeli pripadnici iste te satnije u kojoj su bili poginuli mladići, a koji u toj akciji nisu sudjelovali, ali su te noći čuli tu pucnjavu i tutnjavu, rekoše nam da je drama i silovitost te akcije vjerno prenesena – vrlo emocionalno uzvraća Milas koji je prošli tjedan, 18. studenoga, vodio i svečanost obilježavanja godišnjice vukovarske tragedije. Kada ga pitamo kako se on, Vukovarac, osjeća kada se uoči toga dana rasplamsaju politička prepucavanja o broju kolona sjećanja, mjestima kretanja, "petokolonašima"..., i nije li to sramotno i uvredljivo, s osjetnom gorčinom u glasu i na licu odgovara nam kako nema razumnog i pristojnog čovjeka koji se ne pita to isto. A onda dodaje: – Ako nešto treba biti dostojanstveno, to je onda taj dan. Bilo kakva prepucavanja dokaz su odsutnosti pristojnosti. A 18. studenoga je dan kada ja u Vukovaru moram biti. Već godinama, u suradnji s vukovarskom profesoricom književnosti Vesnom Karaulom, vodim program svečanosti čije scenarije ona odlično osmisli. Vukovarska ulica staraca Koliko voli svoj grad i koliko mu dobrog, lijepog i sretnog želi, odaje u vrlo iskrenom razgovoru o tome kako on danas vidi i doživljava Vukovar. Na pitanje je li to doista sada mrtav, zaboravljen grad prepun beznađa i tragičnih sjećanja, Milas najprije uzvraća da nije baš tako kako se govori, da stvari idu naprijed. Ali onda odjednom zastane, zamisli se, nekako teško prijeđe rukom preko čela i očiju, pa pusti istinu iz sebe: – Ma, pokušavam se valjda samozavaravati i lagati, ali ne ide. Meni roditelji tamo i danas žive. Svi su ljudi tamo toliko toga proživjeli da u tom gradu više nema one nekadašnje živosti i prštavosti. Više kao da i nema ljudi. Svi su nekako umorni od svega. Moja ulica postala je sada ulica staraca. Apsurdno, ali tamo branitelji pokušavaju biti najoptimističniji. Doznali smo još i da je 2002., nakon sedam godina, ostavku na mjesto ravnatelja drame osječkog HNK dao zato što su mu se zgadila politička nadigravanja, natezanja oko novca, pritisci i ucjenjivanja između županije i grada, što je uvijek završavalo tako da se najprije štedjelo na kazalištu. Izvorni članak možete pogledati OVDJE