(FOTO) Blok za Hrvatsku: ‘Bleiburg je definitivno dokazao nemogućnost Jugoslavije’

“Nakon masovnog pokolja kod Bleiburga borba protiv Jugoslavije nije bila više samo idejna i gospodarska stvar, nego je postala biološka stvar, jer se naprosto radilo o pukom biološkom opstanku. Naime, više nije bio „kriv” samo onaj koji se javno izlagao kako bi obranio ideale i interese hrvatskog naroda, već i tzv. obični čovjek, koji nije imao ni pretpostavke ni mogućnosti utjecaja na političko oblikovanje hrvatskih narodnih interesa, ali je i taj obični čovjek bio „kriv” samo stoga što je bio Hrvat”, ističe Blok za Hrvatsku pod vodstvom Zlatka Hasanbegovića.

“Na toj općoj „krivnji”, koja je bila opravdanje za Bleiburg, pada jugoslavenstvo i zajedno s njim svaka Jugoslavija, bez obzira na njezino uređenje – unitarističko, federalno ili konfederalno – jer obitelj, rodbina i prijatelji „krivaca” ne mogu nikada prijeći na stranu „sudaca” odnosno prihvatiti ideologiju u ime koje su osuđeni. Bez temeljne zajedničke ideologije nije moguća politička zajednica, dakle jugoslavenska država. Stoga je Bleiburg definitivno dokazao nemogućnost Jugoslavije”, ističu.

Objavu prenosimo u cijelosti:

[ZAGREB, 15. svibnja 2020.]

Dr. Ivo Korsky, 1999., “Bleiburg je kruna jugoslavenstva”

Najviše što je jugoslavenstvo kao ideologija uspjelo dati je fizičko uništavanje jednog „jugoslavenskog” naroda od strane drugog „jugoslavenskog” naroda u ime očuvanja jugoslavenske države.

Krv u Bleiburgu razotkrila je da je pravi krivac za suludo međusobno uništavanje između dvaju susjednih naroda jugoslavenska ideologija.

Nakon masovnog pokolja kod Bleiburga, za većinu se Hrvata hrvatska narodna borba pretvorila u osobnu borbu. Naime, za pojedince to više nije bilo pitanje nekih teoretskih prava naroda, nego konkretne činjenice da su im ubili nekog bliskog, jednog ili više članova obitelji ili rodbine ili prijatelja. Stoga je za ogromnu većinu Hrvata ovaj težak udarac postao osobna stvar.

Nakon masovnog pokolja kod Bleiburga borba protiv Jugoslavije nije bila više samo idejna i gospodarska stvar, nego je postala biološka stvar, jer se naprosto radilo o pukom biološkom opstanku. Naime, više nije bio „kriv” samo onaj koji se javno izlagao kako bi obranio ideale i interese hrvatskog naroda, već i tzv. obični čovjek, koji nije imao ni pretpostavke ni mogućnosti utjecaja na političko oblikovanje hrvatskih narodnih interesa, ali je i taj obični čovjek bio „kriv” samo stoga što je bio Hrvat.

Na toj općoj „krivnji”, koja je bila opravdanje za Bleiburg, pada jugoslavenstvo i zajedno s njim svaka Jugoslavija, bez obzira na njezino uređenje – unitarističko, federalno ili konfederalno – jer obitelj, rodbina i prijatelji „krivaca” ne mogu nikada prijeći na stranu „sudaca” odnosno prihvatiti ideologiju u ime koje su osuđeni. Bez temeljne zajedničke ideologije nije moguća politička zajednica, dakle jugoslavenska država.

Stoga je Bleiburg definitivno dokazao nemogućnost Jugoslavije.

Nakon bleiburškog pokolja mi Hrvati ne smijemo više misliti jednako kao prije njega ako želimo opstati kao narod. Valja raskrstiti s političkom iluzijom da će Zapad braniti Hrvate samo zato što Hrvati pripadaju Zapadu. U Bleiburgu su duboko pokopane hrvatske idejne iluzije, međutim, ako se iz tog strašnog iskustva rodio hrvatski politički realizam, žrtva tolikih tisuća Hrvatica i Hrvata neće biti uzaludna. Bleiburg jest, i mora biti, prekretnica u načinu razmišljanja hrvatskog naroda.

Kad kažemo da su pripadnici bleiburške generacije nacionalisti, ne govorimo to sa stajališta europske politike niti ih poistovjećujemo s bilo kojim europskim sustavom ili ideologijom, već to kažemo isključivo s hrvatskog stajališta, jer se jedino s hrvatskog stajališta mogu ocjenjivati bitni događaji u hrvatskom narodnom životu. Također ne govorimo da bi nas svijet čuo, nego govorimo iskreno, da bismo sebe dublje spoznali i tako duhovno ojačali.

Karakteristika generacije koja je masakrirana u Bleiburgu bila je ljubav prema slobodi hrvatskog naroda i uvjerenje da on može biti sretan samo ako živi slobodan u vlastitoj državi. Za taj ideal mnoštvo je hrvatskih mladića dobrovoljno otišlo u rat i do kraja ispunilo svoju dužnost.

Hrvatski nacionalizam bleiburške generacije nije bilo ni obožavanje države, kao u talijanskom fašizmu, ni obožavanje rase, kao u njemačkom nacional-socijalizmu, već je nosio u sebi cijeli niz duhovnih vrijednosti, sintezu duhovnih doživljaja i spoznaja hrvatskog naroda. Nosio je u sebi tradicionalne vjerske osjećaje, suvremena socijalno-gospodarska strujanja solidarističkog tipa, sve još prilično neizgrađeno, ali potpuno osviješteno unatoč svim posljedicama tuđinske vlasti i tuđinskog nasilja tijekom stoljeća.

Nakon pokolja u Bleiburgu hrvatski narod mora preispitati svoje stajalište i shvatiti da ga nitko neće zaštititi u ime univerzalnih i uzvišenih ideala, odnosno da se sam mora zaštititi. Hrvatski narod mora shvatiti da svijet neće cijeniti hrvatsku službu Zapadu ako je ova samo posljedica ideološkog opredjeljenja, nego tek ako je takva služba rezultat dogovora kojim su, zauzvrat, Hrvatima zajamčena temeljna nacionalna prava.

Ovo zvuči grubo, ali pouka Bleiburga je da antikomunizam nije dovoljan da spasi jedan narod, nego da su za to potrebni i drugi razlozi.

Za generaciju koja je masakrirana u Bleiburgu Zapad je a priori bio nešto dobro, a Istok vječni neprijatelj protiv kojega treba braniti Zapad. Na temelju takvog pojednostavljivanja stvari Istoku se pripisivao i komunizam, jer je tamo bio na vlasti, a zaboravljalo se da je komunistička ideologija nastala na Zapadu. Istoku se pripisivao i materijalizam, iako je materijalizam tada bio, a i danas jest, mnogo dublje ukorijenjen na Zapadu. Naivno se vjerovalo da će Zapad cijeniti borbu Hrvata protiv Istoka i da će nam oprostiti slučajno savezništvo sa silama Osovine.

Ako od bleiburške generacije ostane samo temeljna ideja, ljubav prema narodnoj slobodi i spremnost na žrtvu, i nestane politička naivnost, kako bi nove generacije odgojene u krutoj stvarnosti komunističke diktature mogle hrvatskoj političkoj borbi dati potrebni realizam za njen uspjeh, onda će Bleiburg biti hrvatskom narodu skupa, ali korisna škola i odskočna daska za njegovo trajno oslobođenje.

Pamćenje hrvatskog naroda se hrani mnogim događajima koji povezuju karike lanca njegove povijesti. Neki od tih njih moraju se slaviti kao plodonosni događaji koji učvršćuju društveni suživot. Drugi, iako izazivaju bol i tugu, ne smiju se prešućivati.

U ovim danima gledamo prema prošlosti kako bismo se prisjetili Bleiburške tragedije. Ona se dogodila nakon što je drugi svjetski rat završen, s prešutnom dozvolom onih koji su je mogli spriječiti, i prouzročila je duboke rane koje su ostavile teške posljedice i negativno označile život i suživot hrvatskog naroda.

Pitanje je koji je smisao prisjećanja tako bolnog događaja i u kojem duhovnom raspoloženju to činimo. Ovaj događaj iz prošlosti, koji nam govori o teškim grijesima protiv života i protiv ljudskog dostojanstva, prilika je da ispravimo svoje pogreške i da u izgradnji naše sadašnjosti i budućnosti prihvatimo pouku koju nam pruža naša povijest.

Prisjećamo se kako bismo pročistili svoje povijesno pamćenje i pretvorili ga u izvor mudrosti, pomirenja i nade. Smatramo da je hrvatsko pomirenje prijeko potrebno i želimo ga izgraditi na temelju istine, pravde i slobode u ozračju milosrđa i ljubavi, kako bi nam danas poslužilo kao poticaj, no isključujemo nekažnjavanje koje slabi vrijednost pravde i osvetoljubljivost koja stvara podjele i sukobe. Pogled u prošlost mora nam pomoći da rastemo u našem ljudskom dostojanstvu i da se obvezujemo na izgradnju domovine u kojoj će među nama vladati mir.

Ako prihvatimo povijest uistinu kao učiteljicu života u ovo naše današnje vrijeme, moći ćemo živjeti u ozračju poštivanja zakona, ojačati našu državu i njene institucije i učvrstiti demokraciju na vrijednostima istine i života, pravde i solidarnosti, ljubavi i mira.