(FOTO) ČETNICI SU STRIJELJALI I ZAKLALI VUKOVARSKU LUTKU! Priča o ljepotici iz izloga Veleprometa slomit će vam srce: ‘Uzeo je nož i napravio joj rez na vratu’

Hrvatski branitelj Damir Plavšić bivši je zatočenik srpskih logora i autor knjige “Ne plači, moj dobri anđele”.

Unatoč svjedočenju najvećih užasa koji su prošli njegovi sugrađani i suborci, te činjenici da su se na najbrutalnije načine gubili ljudski životi, Plavšiću nije promakla sudbina plastične lutke koja je u danima mira krasila jedan od izloga u centru Vukovara. Upravo njoj, lutki čije je svoje slavno i dostojanstveno postojanje završeno propucavanjem i klanjem, Plavšić je posvetio priču:

“Bila je to obična plastična lutka koja je sa svojim muškim parom godinama stajala u izlogu ispred Vukovarske robne kuće “Velepromet“ u samome centru grada. Kako su se mijenjala godišnja doba tako su našu lutku, brižne zaposlenice “Veleprometa“, odijevale u najnovije modne trendove. Šetajući se, ljudi bi zastajali, pažljivo bi odmjerili odjevnu kombinaciju i nastavili dalje za svojim poslom a naša lutka godinama je stajala u istoj pozi zagledana u nebo.

U kolovozu 1991. godine počeo je rat a grad Vukovar našao se pod kišom tisuća granata, ulice su opustjele, branitelji su se borili na linijama obrane, žene, djeca i starci živjeli su u podrumima, životinje su se zavukle u zaklone a ptice su odletjele iz grada. Geleri prvih granata razbili su zaštitno staklo na izlogu i lutka je prvi puta osjetila povjetarac koji u zoru nečujno tjera maglu sa Dunava. Osjetila je na svome licu kapljice jutarnje rose ali i miris tisuća eksplodiranih granata koje padaju po gradu, miris dima iz stotina gorućih kuća i podrhtavanje tla koje nastaje zabijanjem u zemlju projektila velikog kalibra sa pancirnim zrnima. Slušala je stravične zvukove fijukanja a potom i detonacije granata, pucanje crijepova zapaljenih kuća, krikove i plač ranjenika…

Lutka je i dalje nepokretno stajala na svome mjestu gledajući u nebo a ranom zorom bi se kapljice rose slijevale niz njene oči pa bi pokoji prolaznik pomislio da lutka plaće. Ulice su puste a samo ponekad netko protrči ispred nje bježeći od granata, ptice više ne borave u gradu a psi lutalice kojima je baš taj lutkin izlog bilo neizostavno mjesto za označavanje teritorija sada su negdje na sigurnom i uopće ne pomišljaju o izlasku iz skloništa i šetnji gradom. Jedino bi svako jutro crne vrane letjele preko Dunava iz Srbije u velikim jatima i u Vukovaru bi se hranile mesom nesretnih životinja poginulih u jučerašnjem granatiranju.

Kada se spusti noć prestaju padati granate a iz vlažnih i mračnih podruma, poput noćnih životinja, izlaze ljudi i trče gradskim ulicama tražeći vodu i hranu. Žene, starci i djeca trče jer znaju da se svaku noć neki četnik napije pa raspali svime što ima po gradu ili Srbi tijekom noći topništvom ciljano gađaju lokacije gdje se nalaze bunari sa vodom kako bi ubili što više civila. Tijekom jedne takve noći, netko je dotrčao do lutke i sa nje je skinuo odjeću a lutka je završila na podu ispred izloga.

Bitka za Vukovar bijesni punom žestinom, na grad svaki dan pada pet do sedam tisuća granata,

1803 branitelja bori se protiv 60.000 Srpskih vojnika, svakodnevno gine na desetke branitelja i civila.

Geleri tisuća granata uništavaju sve kuće u gradu, stabla ostaju izbušena i bez grana, ceste su pune rupa a našu lutku kao da netko čuva i ostaje bez ijedne ogrebotine.

Jednoga dana, tijekom kratkog primirja, grupa naših Branitelja prenijela je lutku na glavni gradski trg i fotografirali su se sa njom za uspomenu. Prvi puta u svome životu lutka je bila zagrljena toplom rukom branitelja, osjetila je plamen u srcu mladoga čovjeka koji brani svoj dom, nježnost, ljubav i domoljublje.

Spustila je svoju glavu prema tlu i prvi puta je vidjela potpuno razoreni grad a onda ju je branitelj podigao u naručje, nježno je zavrtio i pokazao joj što je ostalo od njenog grada Vukovara.

Branitelji su se vratili na položaj a lutka je ostala negdje uz zgradu potpuno sama. Sada je njen pogled usmjeren prema zemlji pa vidi sve strahote razaranje grada, zapaljene kuće, ulice bez ljudi, drveće bez grana…

Osamdesetsedmog dana nastupila je tišina. Vukovar je pao. Započinje pakao. Gradom se počinju vuči pijane bradate spodobe, pjevaju pjesmu “Biće mesa, biće mesa, klat` ćemo Hrvate“, izvlače ljude iz podruma i ubijaju ih, siluju naše žene, urliču, piju rakiju i pucaju…

Središtem grada dolazi kolona stotina staraca, žena i djece, iznemogli su i blijedi jer nakon 87 dana prvi puta izlaze na svijetlo dana, izgladnjeli su, hodaju polako u tišini, glave su spuštene a oči gledaju u pod. Pijani Četnici, poput lešinara, u grupama hodaju uz kolonu i izvlače muškarce koje ubijaju odmah iza zida a onda izvlače i mlade žene koje grupno siluju u ruševinama kuća uz cestu.

Tešku tišinu razbijaju tupi koraci natrule obuće ljudi koji hodaju u koloni, plač žena kojima iz čvrstog zagrljaja izvlače muževe i vode ih u smrt, vrištanje žena koje siluju u obližnjim ruševinama, rafali pijanih četnika koji slave pobjedu i potmule detonacije koje se čuju iz Borova naselja gdje naši branitelji još uvijek protiv Srba vode krvave borbe.

Kolona je otišla prema skladištima “Veleprometa“ gdje Srbi nastavljaju svoj krvavi pir, četnici i Srpski vojnici otišli su iz središta grada prema Vukovarskoj bolnici nadajući se da će tamo nastaviti sa ubijanjem a lutka je ostala sama okružena leševima Hrvata koji zgrčeno leže po ulicama grada. Nastupila je jeziva tišina..

Našu je lutku jedan Srpski vojnik odnio na Priljevo i naslonio ju je na zid ispred porušenog Caffe bara “London“ gdje je ostala nepomično stajati spuštene glave promatrajući ljude koje nikada prije nije vidjela u Vukovaru, ljude koji pored nje prolaze u odijelima maslinasto zelene boje a koje nikada nisu nosili njeni Vukovarci, gleda u pod prekriven ruševinama kuće i krvavim tragovima na zemlji.

Baš na ovome mjestu prije tjedan dana poginuo je jedan mladi hrvatski branitelj od snajperskog metka direktno u čelo, a smeđa mrlja od njegove krvi još uvijek je ispred samog ulaza u “London“.

Vukovarska lutka preživjela je granatiranja stotine tisuća granata i premještanje na više lokacija bez ijedne ogrebotine a onda su zlotvori odlučili da žele ubiti našu Vukovarsku lutku. Postavili su je na sredinu ceste, ponosno je podignula svoju glavu visoko prema nebu a onda su se zvjeri počele nad njom iživljavati. Pucali su u nju pogađajući stomak, prsa, grudi a zadnji je hitac završio u vratu.

Zvjerima nije bilo dosta što su lutku strijeljali već su morali završiti svoj prljavi posao i ostaviti snažnu poruku hrvatskom narodu pa je jedan od njih lutki nožem napravio duboki rez na vratu.

Zaklao je našu Hrvatsku – Vukovarsku lutku.

Strijeljana i zaklana Vukovarska lutka bačena je u bure koje je postavljeno uz cestu kako bi svi vidjeli njihovu zločinačku poruku. Naša je lutka zadnji put viđena na cesti a pored nje je stajao dječak koji na glavi nosi vojničku beretku Srpske vojske, a na leđima “Zolju“ (raketni ručni bacač za uništavanje oklopa). Što je dječak imao u svojim mislima kraj zaklane Vukovarske lutke igrajući se hrabrog Srpskog vojnika, je li razumio poruku koju su Srbi ostavili Hrvatima napravivši lutki veliki rez ispod vrata? Može li uopće taj dječak ostati u Hrvatskoj i u suživotu živjeti sa hrvatskim narodom ili će otići za onima koji su napravili veliko zlo nad hrvatskim narodom i nad gradom Vukovarom?

Ako je Vukovarski vodotoranj simbol otpora branitelja grada Vukovara i hrvatskog naroda jer je ostao  stajati nakon 642 direktna pogotka granata, projektila i raketa, onda za našu Vukovarsku lutku možemo kazati da je simbol kalvarije stanovnika grada Vukovara i kalvarije hrvatskog naroda.

Ovu priču posvećujem heroju i hrabroj braniteljici Vukovara, dragoj prijateljici Vijoleti Antolić (preminula 29. srpnja 2014. godine) te herojima i hrabrim braniteljima Vukovara Josipu Abelu (preminuo 31. ožujka 2017. godine) i Rudolfu Vukoviću (ubijen na Ovčari 20. studenoga 1991. godine)