(FOTO) Dokumenti iz okupiranog Vukovara: Dosad neviđene slike pustoši

Dva desetljeća čuvao je Ivo Kelić poveliku kartonsku kutiju punu uredno složenih, dijelom i nerazvijenih, filmova. Bila je to dragocjenost koja je čekala da ugleda svjetlo dana, tisuće dosad neviđenih fotografija što su 1990-ih godina nastajale u okupiranom hrvatskom Podunavlju. U Vukovaru, piše Glas Slavonije. I priča kako su nastajale te fotografije, taj dokument jednog bremenitog vremena grada na Dunavu, bila je zapravo, neispričana. U okupirani, razrušeni Vukovar prvi je put ušao već u lipnju 1992. godine. Nije ga bilo strah. Bilo je to uzbuđenje, unatoč nemalom riziku ulaska u grad pod neprijateljskom okupacijom. Strah ga je posve iznenada i neobjašnjivo stigao puno, puno kasnije, tek pred kraj rata… Stabla drveća nisu listala Počet će tako Ivo Kelić, danas 55-godišnjak iz Marinaca, sela u okolici Vinkovaca, svoja sjećanja. Bio je hrvatski branitelj, dragovoljac. Danas je u vojnoj mirovini, no svoju je mirovinu stavio “u mirovanje” i okrenuo se poljoprivredi na vlastitom obiteljskom gospodarstvu. U doba Domovinskog rata Kelić je na mjestu zapovjednika, reći će – najbolje, izvidničke desetine u Hrvatskoj vojsci. “Ulazili smo u sva okupirana mjesta”, ističe, jer u ratna vremena nije bilo zgorega, dapače, znati što se događa s druge strane bojišnice na slavonskome istoku. “Tih smo godina ulazili u Vukovar, Tordince, Marince, Antin, Ćelije, Mirkovce, Bogdanovce, Ilok… Da je bilo straha, ne bismo išli. Presvlačili smo se u razne uniforme. Nije to bilo dugo zadržavanje, opasnost je bila velika”, govori Kelić. Vukovar u lipnju 1992. urezao mu se u pamćenje. “Stabla nisu imala listova. Ni jedno. Priljevo, s golim drvoredom platana, izgledalo je sablasno. Dojmio me se jedan događaj tada, jedna misao kada sam ugledao rodu kako leti iznad grada. Pomislio sam – ako se vratila roda, vratit ćemo se i mi”, kazuje. Ispričao nam je Kelić i kako putem od kraja grada prema novom vukovarskom vodotornju nije bilo ni jedne kuće, bager je ravnao, a tek poslije u razgovoru s Vukovarcima saznao je da je to bila cijela ulica srušena. “Strašno je Vukovar tada izgledao, sablasno, prazno, kao da je Hitchcock režirao. Bio sam ponovno u siječnu 1993., po noći, oko 23 sata je bilo, grad je odavao dojam strave, mrkli mrak, nigdje ni jednog svjetla, ni tračka, samo konture zgrada. Sjećam se da jednom nisam uspijevao pronaći put za Bogdanovce, nisam se uopće mogao orijentirati jer su “nestale” zgrade i kuće…”, prisjeća se Kelić svojih opasnih izleta na okupirani hrvatski teritorij. Svuda ruševine, korov, štakori… Kaže i kako iz tadašnjeg Vukovara pamti, osim silnih ruševina, korov i štakore. Zapuštenost. Na gradskim cestama je u ljeto ’92. još bila sva sila građevinskog otpada. “Kako su ljudi živjeli u takvom okruženju, nemam pojma. Pričao sam s jednim Vukovarcem, s kojim sam bio dobar otprije, a koji je ostao živjeti u okupiranom gradu, kako je počeo obnavljati svoju kuću, dopremio prozore i radijatore, a sutradan ničega nije bilo, sve pokradeno. Govorili su tamo ljudi da životare, da je bezvlašće, no da su se oni ‘sposobni’ dobro snašli. Zanimljvo, ne sjećam se da sam taj prvi put vidio ijednu trgovinu. Radio je jedino restoran ‘Vrške’ na Otoku sportova, tada se zvao ‘Tri vrške’. Tek poslije, negdje 1994., radila je tržnica u središtu grada. Bio sam tada u civilu, šetao središtem Vukovara. Naletio sam na svoju srednjoškolsku profesoricu hrvatskog, bila je iz Vinkovca. Jedan Marinčanin prodavao je cigarete, šokirao se kad me prepoznao. Jedan poznati je prodavao papuče… S godinama, istina, bilo je življe u gradu, no ništa se nije obnavljalo. Ljudi su nešto kuća i stanova sami pokrpali. Po noći se nije bilo preporučljivo ni Vukovarcima zadržavati u gradu, takva je neka čudna, sablasna atmosfera bila”, priča Ivo Kelić, koji je tih godina obišao cijeli Vukovar, ne zadržavajući se nikad predugo, tek dva-tri sata. “Sve što sam vidio bilo je strašno”, ponavlja te dodaje kako je bilo iznimno opasno izložiti se riziku da ga netko prepozna, i prijavi. Naime, kao reprezentativac bivše Jugoslavije u krosu, Ivo Kelić nije bio nepoznat u širim krugovima. Ostao grafit “Živio, Tuđman” Nerijetko je, zbog sigurnosti, fotografirao iz vozila. Ne sjeća se, kaže, da je zapazio po Vukovaru obilježja okupacijske vlasti. Ni na vodotornju nije bilo zastave. Viđao je “krajinsku” policiju, vozili su se u Zastavama 101, i zapazio jedan detalj – svi su imali drukčije, prašne cipele. Na ulazu u Vukovar iz smjera Vinkovaca bio je u to vrijeme spomenik Draži Mihailoviću, poslije je uklonjen. Sjeća se Kelić i jedne neobične zanimljivosti: “Ostao je na zidu nogometnog stadiona, u ulici prema Adici, grafit “Živio Tuđman”, cijelo vrijeme je bio tamo, ispisan crvenom bojom, bio je tamo i kada smo se vratili u Vukovar”. Najteže mu je, naglašava, bilo pri prvom dolasku u Vukovar, 1992. godine, zbog sablasne atmosfere koja je vladala razorenim gradom. Osim na fotografijama Kelić je dio svjedočanstava sačuvao i na videosnimkama. Svjestan je da takvog materijala, za koji je “riskirao glavu”, nema mnogo i da je dragocjen, no još promišlja što učiniti i kako na najbolji način tu dokumentarnu građu iz nesretnog rata sačuvati, pokazati, ne izgubiti to vrijedno svjedočanstvo. Iz rijetkih priča s ljudima o životu u okupiranom Vukovaru sjeća se i da su mu rekli da je radnička plaća bila mizernih deset njemačkih maraka. “Nisam mogao s puno ljudi pričati, jer slabo sam mogao šetati Vukovarom, bilo je opasno. Uglavnom iz vozila, malo se iziđe, i ne zadržava dugo”, završava svoju priču Ivo Kelić.