(FOTO) Ususret Danu sjećanja na žrtvu Vukovara memorijal hrvatskih snajperista upozorava: ‘Je li vukovarskim divovima odana počast koju zaslužuju?’

Ususret Danu sjećanja na žrtvu Vukovara prisjećamo se poginulih, ranjenih i zatočenih u Domovinskom ratu i njihovih obitelji, ali pitanje koje si neminovno postavljamo je „Je li žrtvama Vukovara odana počast koju zaslužuju?“. Nažalost, odgovor na to ostaje jednoznačan. Stoga je možda pravo pitanje: „Zašto ne?“ Ili „Kako nam je to promaklo…?“.

Ali ovaj tekst nije tu da stvori osudu prema bilo kojim strukturama, bilo kojeg vremena ovog društva, već da pokaže svijetle primjere i pokušaje odavanja počasti Domovinskom ratu i njegovim zaboravljenim ili nikad ispričanim herojima…

Grom, memorijal hrvatskih snajperista, koji se već deset godina svake jeseni održava u Osijeku, zasigurno je jedan od tih primjera. Grom je jedinstveno natjecanje najelitnijih postrojbi oružanih snaga Republike Hrvatske, specijalne policije i hrvatskih branitelja; snajperski spektakl koji vještinom slavi hrabrost i čast hrvatskog vojnika.

Ime „Grom“ simbolizira vojno – redarstvenu akciju kojom se nakon „Bljeska“ i „Oluje“ trebao osloboditi istočni dio Hrvatske, a prijelazni pehar Groma „Najbolji hrvatski snajperist“, izrađen je upravo u obliku vukovarskog vodotornja. Za ovogodišnji pehar borilo se čak gotovo 200 natjecatelja.

Međutim, ako pitate organizatore Groma, grupicu predanih entuzijasta, što Grom čini posebnim i velikim, Franjo Ambrinac, predsjednik Organizacijskog odbora Groma i maloljetni hrvatski dragovoljac, ističe:

„To nije niti impresivan broj natjecatelja, niti zavidna izložba vojnog arsenala. Ono što Grom čini potpuno drugačijim od ostalih sličnih europskih natjecanja je smisao i srž samog natjecanja, a to je odati počast pojedincima ili skupinama nedovoljno poznatima hrvatskoj javnosti, koji su dali značajan doprinos stvaranju hrvatske neovisnosti, nagradom za životno djelo „Ivica Repušić“ koja se svake godine dodjeljuje u sklopu Memorijala.“

„To je naš pokušaj da ispravimo nečinjenje, ignoriranje i pokušaj vraćanja dostojanstva tim „malim“ ljudima koji su zaslužili da im se poklonimo svaki dan, a ne samo jedan dan u godini.“ zaključuje Ambrinac.

Nagrada „Ivica Repušić“ ime je dobila po prvom poginulom pripadniku Specijalne jedinice policije u Osijeku.

Ovogodišnja nagrada dodijeljena je hrvatskim zatočenicima jugoslavenskih i srpskih koncentracijskih logora. Jedan od dosadašnjih laureata je i Nikica Burić Samoborac, posljednji zapovjednik Sajmišta u Vukovaru.

1 od 2

 

 

Na upit što za njega znači ovo priznanje, Burić odgovara:

„Iako sam, moram priznati, na poziv organizatora Groma prvotno se zahvalio i rekao kako mi je iznimna čast, ali kako priznanje ne želim, jer smatram kako smo svi jednako zaslužni, i da u ratu nema onih značajnijih i manje važnih pa tako smatram da je onaj koji je pekao kruh u ratnim vremenima isti borac kao i ja te jednako zaslužuje to priznanje… A da oni koji su za Domovinu dali najviše – svoje živote, nažalost više ga ne mogu primiti-

Naposljetku sam, na upornost dečkiju i tvrdnju kako je to jednoglasna nominacija mojih suborca, pristao primiti priznanje. Danas, sa odmakom, bez zadrške mogu reći kako mi je to priznanje nešto najdragocjenije što sam dobio u životu. Ta emocija koju sam tamo doživio, i počast koju su mi dali, vrijedi više od bilo čega na svijetu…

Moram priznati da na ratištu nisam pustio suzu, jer tada jednostavno nije bilo vremena za plakanje, ali da sam prilikom primanja priznanja jedva suspregnuo suze….“

Nikica Burić u razgovoru nam otkriva i kako je upravo došao iz srednje škole gdje je već
redovno gost predavač ususret Danu sjećanja te smo iskoristili priliku da ga pitamo kako vidi da današnje mlade generacije gledaju na Domovinski rat i jesu li zainteresirani:

„’91 su mladi išli iz školskih klupa u rat, a danas iz školskih klupa napuštaju državu i to vidim kao najveću tragediju našega društva. Smatram da tema Domovinskog rata danas definitivno nije dovoljno zastupljena u školskim udžbenicima, ali da interes mladih ljudi postoji. O tome najbolje govori što kada dolazim u srednje škole, i nakon 45 odslušanih minuta, i nakon zvuka školskog zvona, oni nerijetko i dalje ostaju sjediti na svojim mjestima, u tišini…. Od njihovih profesora saznajem da je to jedinstven prizor, ali to nam govori da mladi žele čuti svoju povijest i povijest stvaranja svoje države i moramo im za to pružiti priliku… Posebno dok smo tu još mi koji im to možemo pružiti, autentično, iz prve ruke.“