General Glasnović: Može Hrvatska iz Jugoslavije, ali Jugoslavija iz Hrvatske nikako

“Sve što su radili vaši, na čudan način zaboravljate. Ni spomena. Ni saznanja. Ni obljetnice. Ni izvinjenja. Ni odštete. Ni ulice. Ni trga. I slijepcu su vidljivi dvostruki kriteriji u naglašavanju jedne žrtve a prešućivanju i relativiziranju drugih žrtava”, piše bivši saborski zastupnik i general Željko Glasnović. 

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti: 

“John Donne, pisac i humanist je rekao: “Svaka nevina žrtva mene umanjuje kao čovjeka jer sam ja dio čovječanstva.” Žrtva je uvijek žrtva – ali ovo neprestano kolektivno nametanje krivnje za ubojstvo Aleksandre Zec i njene obitelji koje nema nikakve veze s njihovom nacionalnošću, a koju vi već 30 god koristite kao priliku i izgovor za ostvarivanje svojih bolesnih ciljeva protiv hrvatskog naroda, profitirajući čak i na smrti nevinog djeteta je čisto ruganje sa zdravim razumom. Ako ćemo već govoriti o ubijenoj djeci, što je s 402 ubijene djece u Domovinskom ratu koja su likvidirana u velikosrpskoj agresiji i to isključivo iz čiste mržnje jer su bili hrvati?

Što je s 10 000 djece koja su u istom tom ratu ostala bez svojih roditelja?

Gdje su njihova imena? Gdje su njihove ulice? Trgovi? Odštete? Tko je odgovarao? Što je s 10 000 djece koja su u istom tom ratu ostala bez svojih roditelja? Mi još uvijek nismo pronašli ni kosti naših nestalih dok vi od ubojstva iz koristoljublja izgrađujete priču na nacionalnoj osnovi i izjednačujete ga sa svim ubijenim žrtvama koje su likvidirane isključivo zbog nacionalnosti. Pa onda dijelite od odštete do imena ulica i trgova. Jesmo li mi normalan narod? Graditi tezu o zločinakom pothvatu na kojem je nastala Država na temelju mafijaškog obračuna i okrutnog ubojstva jednog djeteta mogu samo mentalno osakaćene osobe i neprijatelji samostalne Hrvatske. Ako ćete već selektivno birati žrtve kako se onda niste sjetili devetogodišnje Ivanke Milošević koja je od strane UDBE izbodena više od pedeset puta skupa sa svojim ocem koji se protivio Titovom režimu. Tijelo joj je bilo jedva prepoznatljivo od količine ubodnih rana – djetetu od 9 godina. 

Ona je žrtva vaših prethodnika koje i danas slavite. Nju ste zaboravili? Pitam se zašto? Ili zašto ulicu ne bi npr. nazvali po malenoj Rosemarie Ševo koja je imala samo devet godina kad joj je suradnik UDBE ispalio dva hica u glavu i likvidirao je skupa s njenom obitelji. Ni nju nećete? A Vericu Nikšić koja je imala 13 god. i koja je živa zapaljena od strane srpskih postrojbi? Ili četverogodišnju Martinu Štefančić kojoj je sedam metaka ispaljeno u glavu?

Sve što su radili vaši, na čudan način zaboravljate. Ni spomena. Ni saznanja

Sve što su radili vaši, na čudan način zaboravljate. Ni spomena. Ni saznanja. Ni obljetnice. Ni izvinjenja. Ni odštete. Ni ulice. Ni trga. I slijepcu su vidljivi dvostruki kriteriji u naglašavanju jedne žrtve a prešućivanju i relativiziranju drugih žrtava. Nije vam bilo dosta partizanskih spomenika po cijeloj Hrvatskoj pa ste nakon DR diljem Hrvatske dopustili dignuti još 39 spomenika četničkim „herojima“ koji su vršili agresiju na RH što sebi ne bi dopustila nijedna dostojanstvena država. Takve spomenike često čuva i hrvatska policija tako da u bliskoj budućnosti možemo očekivati da čak budu proglašeni i za „kulturno dobro“. Ne samo da ne procesuirate ratne zločine i pravite se slijepi, nego čak i odbijate spriječiti velikosrpsko veličanje počinjenih zločina, te neprestano izjednačavate žrtvu i agresora.

Zašto se npr. kolodvor u Zagrebu ne bi zvao “Šesti autobus” , zašto ne bi imali trg “Ivana Kljajića “, zašto ulicu ne bi nazvali “Ulica ubijene djece u DR”? Siguran sam da će i Srbija biti toliko empatična i da će razmotriti da neku od svojih ulica nazove npr “Ulica Igora Kačića” po najmlađoj žrtvi s Ovčare, a usred Beograda staviti veliku bistu Blagi Zadri po uzoru na nas koji u sred Borova sela imamo mauzolej njihovog narodnog heroja, ratnog zločinca Vukašina Šoškočanina koji je organizirao napad u kojem je 12 hrvatskih redarstvenika ubijeno početkom svibnja 1991. god.