Vijesti Top vijest
Glasna šutnja o referendumu o otkazivanju tzv. Istanbulske konvencije
Često se žalimo i prigovaramo, veliki smo nezadovoljnici i nezahvalnici, a ni Švicarska nema ono što ima Hrvatska: potpisivanje za dvije različite referendumske inicijative i to istodobno: od 13. do 27. svibnja 2018. godine. Gdje još ima takve demokracije!
Dakle, Prva i Druga inicijativa.
Prva, ona o otkazivanju Istanbulske konvencije: najavljena je na tiskovnoj konferenciji 15. ožujka. Zatim je 10. travnja objavljeno referendumsko pitanje (Jeste li za to da Hrvatska otkaže ‘Istanbulsku konvenciju’ ?) te datumi prikupljanja potpisa za referendum. Nakon velikoga zagrebačkog prosvjednog skupa protiv ratifikacije Istanbulske konvencije (24. ožujka 2018.) i nakon objave referendumskoga pitanja, inicijativa „Istina o Istanbulskoj“ organizirala je još jedan prosvjedni skup protiv iste konvencije – onaj u Splitu 12. travnja. Raste prkos. Pogotovo nakon manipulacija i laži o broju prosvjednika na oba skupa – kao: bila je tek poneka tisućica „izgubljenih“ u vremenu i prostoru. Ministarstvo istine donosi nam „istinite i precizne“ podatke: prosvjedovalo je 4 ili 5 tisuća ljudi! Oni ostali desetci tisuća slučajno su se zatekli blizu prosvjednika: svatko je išao za nekim svojim poslom – neki čekahu tramvaj, netko trajekt, netko možda i Godota.
Od prvoga dana, od objave referendumskoga pitanja, javljaju se volonteri, na tisuće. Provjeravaju se njihovi podatci: e-adrese, brojevi mobitela. Sprema se akcija potpisivanja.
A onda: pojavi se i Druga inicijativa – 20. travnja najavljuje se da će se u isto vrijeme, istih datuma, skupljati potpisi za još jedan referendum – onaj o promjeni izbornoga zakona. Promjene zakona su, naravno, potrebne, neophodne, ali zašto skupljanje potpisa baš istodobno s Prvom inicijativom, onom o otkazivanju Istanbulske? Tko to može dokučiti?
Evo i jedne sličice: Prije samoga početka prikupljanja potpisa koordinatori Prve inicijative dobivaju zadatak: u manjim se grupama sastati s volonterima i prenijeti im upute, odgovoriti na njihova pitanja i eventualne dvojbe, dati im potpisne materijale. Za petak popodne sazivam sastanak svoje grupe: 12 volontera. Jedan se volonter ispričao – ne će moći doći jer upravo u vrijeme sastanka ima dogovor sa župnikom oko postavljanja stola pred crkvom. Na naš sastanak dolazi samo jedna volonterka. Nas dvije nagađamo zašto nema drugih. U čemu je problem?
U kasne večernje sate stižu mi odgovori na moje e-pismo – oni sadrže isprike ili samo informacije: „Nemojte se ljutiti, ja ću ipak raditi za drugu inicijativu.“ „Ja ću zapravo biti na štandu za referendum o izbornom zakonu, a za ovu inicijativu mogu uskočiti koji dan preko tjedna.“ Jedna volonterka otkazuje volontiranje za ovu inicijativu, ali ne navodi razlog otkazivanja. Javlja se i onaj „od stola“ – i on, kad je dobio stol za prikupljanje potpisa o otkazivanju IK, javlja o prelasku u volontere Druge inicijative. Što tu večer, što drugo jutro – pristiglo mi je 11 isprika, a od toga samo jedna konkretna: čovjek je morao na put, ali od 14. svibnja pa dalje svaki je dan satima stajao na ulici i skupljao potpise (na kraju je potpise skupljala i njegova žena). Kako protumačiti pojavu osipanja volontera?
Srećom, od prvih dana potpisivanja javljali su se novi i novi volonteri.
Potpisivanje. Za razliku od Druge inicijative (s mnoštvom štandova), volonteri Prve inicijative potpise prikupljaju na niskim, sklopivim kamperskim stolićima. Štandova nema jer nema novaca, a i Grad (Zagreb) opstruira gdje može. Ta, ne možeš iznevjeriti koalicijskoga partnera iz Vlade! Hrvatska ima inovativnu verziju demokracije: najprije opstruiranje i postavljanje raznoraznih prepreka, sve tobože u skladu s propisima i zakonima. Nekoliko štandova uspijevamo nabaviti tek sredinom drugoga tjedna. Onda slijede „napredni“ i „osviješteni“ gradonačelnici koji na svom, obilježenom (!) terenu zabranjuju skupljanje bilo kakvih potpisa. Posebno opasnom prikazuju Prvu inicijativu. Upljuvali se od lijepljenja etiketa!
Dosta je ljudi zbunjeno. … Pitaju se i pitaju volontere: Je li to zapravo jedna inicijativa? Skupljaju li se potpisi zajedno? Je li dovoljan samo jedan potpis za obje? To je sve isto, zar ne? – veli mi jedna površna konzumentica brze hrane, tj. brzogriznih informacija.
Hrvatski (nekad državni) Sabor izglasao je ratifikaciju Istanbulske konvencije 13. travnja 2018. godine. Zbrojili se glasovi vladajućih i oporbe, sve koalicijski partner do partnera. Tako je to kad se partnerska srca slože. Sve se može, sve se može!
Od dana ratifikacije – o Istanbulskoj konvenciji se šuti. Sve je proteklo u redu, ne kriju ponos „ratifikatori“ – inicijatori, saborski glasači pa čak i većina onih koji su održali „slovo“ protiv Istanbulske. Ta svi će oni ostati zapamćeni u povijesti, kao velikani! A sve fotelje sačuvane – do daljnjega. San miran, puls uredan, savjest čista. Predsjednik Vlade se pita i poručuje nam svima: „Eto, je li se nešto dramatično promijenilo u Hrvatskoj? Bitno je da li se nešto vama ili bilo kome, vašoj djeci, našem obrazovnom sustavu, našim vrijednostima dogodilo, otkad je na snazi konvencija nešto dramatično ili ne.“
Da – samo: koje su to „naše vrijednosti“ i čije su „naše vrijednosti“?
Doista, vrlo je neobično da se, odmah poslije jednoga tako „epohalnoga postignuća“ kao što je ratifikacija, u javnosti prestalo govoriti i pisati o Istanbulskoj konvenciji i o referendumu o njezinu otkazivanju. Kao da se ništa nije dogodilo. Glasna šutnja, štoviše zavjet šutnje! Čak i do jučer objektivni novinari na državnom HRT-u na početku svojih emisija spominju dvije referendumske inicijative, ali onda do kraja emisije govore samo i isključivo o jednoj – onoj Drugoj, Prvu ni ne spominjući. Na nekim drugim kanalima još gore: po 3-4 velike emisije o Drugoj, a Prva nije vrijedna ni spomena. Tako je na portalima, tako u novinama. Političari se ponašaju isto: svakodnevno glođu kost Druge inicijative, a Prva im je „nepostojeća“.
Ipak, tko hoće biti informiran – treba čitati između redaka. Tako čitajući – puno se sazna i nauči. Najzanimljivije je, a to znači za političare i najopasnije, ono o čemu se ne piše. Stoga i postoje nalozi da se prešuti i spremi pod tepih, a ono što je prešućeno brzo će se i zaboraviti. Možda. Jer, računa se na poznatu hrvatsku boljku – amneziju.I – sve čisto, sve pet.
Čini se, dakle, da se dogodilo nešto nevažno i usputno: ratificirana Istanbulska konvencija. E, pa što! Nema bojazni, sve je u redu, sve pod kontrolom. Ali za svaki ćemo slučaj o tomu šutjeti. Omerta! Referendum o otkazivanju Istanbulske – prešutjeti. Njega ne smije biti i zato o njemu ne ćemo govoriti ni negativno, a kamoli pozitivno. Čak se ni ne napada organizatore ove inicijative – napada(lo) se samo volontere na trgovima, oni su po suncu i kiši trpjeli još i uvrede. A političari u Hrvatskoj (čiji li su?) i njihovi novinari imaju iskustva u prešućivanju. I u opstrukciji i uskraćivanju prava javnosti na informacije.
No, da! Treba šutjeti o bitnim stvarima, šutjeti o prosvjedima protiv Istanbulske konvencije, šutjeti o pokretanju referendumske inicijative o otkazivanju te konvencije. Jer, bude li se govorilo, bude li se bilo kako spominjalo i objašnjavalo, moglo bi se dogoditi da se potpisi skupe, da se referendum održi i da se primijeni čl. 80 IK, onaj o otkazivanju, raskidanju ugovora. Čemu onda silni trud, čemu zavidna kreativnost u manipuliranju, ponižavanju i prijetnjama! Čemu glasno vrijednosno promišljanje saborskoga zastupnika, ratifikatora i ovjenčanika: “Moj osobni stav je da zapravo i jedan i drugi prijedlog za referendum pomalo ja bih rekao promašuju temu.“
I tako: imaju Hrvati dvije referendumske inicijative – Prvu i Drugu. Prva od početka pod tepihom, Druga u izlogu.
Koja je od njih opasnija po ratifikatore, po vlast? Nek’ svatko zaključi sam za sebe.
Smiljana Šunde/HKV
Od prvoga dana, od objave referendumskoga pitanja, javljaju se volonteri, na tisuće. Provjeravaju se njihovi podatci: e-adrese, brojevi mobitela. Sprema se akcija potpisivanja.
A onda: pojavi se i Druga inicijativa – 20. travnja najavljuje se da će se u isto vrijeme, istih datuma, skupljati potpisi za još jedan referendum – onaj o promjeni izbornoga zakona. Promjene zakona su, naravno, potrebne, neophodne, ali zašto skupljanje potpisa baš istodobno s Prvom inicijativom, onom o otkazivanju Istanbulske? Tko to može dokučiti?
Evo i jedne sličice: Prije samoga početka prikupljanja potpisa koordinatori Prve inicijative dobivaju zadatak: u manjim se grupama sastati s volonterima i prenijeti im upute, odgovoriti na njihova pitanja i eventualne dvojbe, dati im potpisne materijale. Za petak popodne sazivam sastanak svoje grupe: 12 volontera. Jedan se volonter ispričao – ne će moći doći jer upravo u vrijeme sastanka ima dogovor sa župnikom oko postavljanja stola pred crkvom. Na naš sastanak dolazi samo jedna volonterka. Nas dvije nagađamo zašto nema drugih. U čemu je problem?
U kasne večernje sate stižu mi odgovori na moje e-pismo – oni sadrže isprike ili samo informacije: „Nemojte se ljutiti, ja ću ipak raditi za drugu inicijativu.“ „Ja ću zapravo biti na štandu za referendum o izbornom zakonu, a za ovu inicijativu mogu uskočiti koji dan preko tjedna.“ Jedna volonterka otkazuje volontiranje za ovu inicijativu, ali ne navodi razlog otkazivanja. Javlja se i onaj „od stola“ – i on, kad je dobio stol za prikupljanje potpisa o otkazivanju IK, javlja o prelasku u volontere Druge inicijative. Što tu večer, što drugo jutro – pristiglo mi je 11 isprika, a od toga samo jedna konkretna: čovjek je morao na put, ali od 14. svibnja pa dalje svaki je dan satima stajao na ulici i skupljao potpise (na kraju je potpise skupljala i njegova žena). Kako protumačiti pojavu osipanja volontera?
Srećom, od prvih dana potpisivanja javljali su se novi i novi volonteri.
Potpisivanje. Za razliku od Druge inicijative (s mnoštvom štandova), volonteri Prve inicijative potpise prikupljaju na niskim, sklopivim kamperskim stolićima. Štandova nema jer nema novaca, a i Grad (Zagreb) opstruira gdje može. Ta, ne možeš iznevjeriti koalicijskoga partnera iz Vlade! Hrvatska ima inovativnu verziju demokracije: najprije opstruiranje i postavljanje raznoraznih prepreka, sve tobože u skladu s propisima i zakonima. Nekoliko štandova uspijevamo nabaviti tek sredinom drugoga tjedna. Onda slijede „napredni“ i „osviješteni“ gradonačelnici koji na svom, obilježenom (!) terenu zabranjuju skupljanje bilo kakvih potpisa. Posebno opasnom prikazuju Prvu inicijativu. Upljuvali se od lijepljenja etiketa!
Dosta je ljudi zbunjeno. … Pitaju se i pitaju volontere: Je li to zapravo jedna inicijativa? Skupljaju li se potpisi zajedno? Je li dovoljan samo jedan potpis za obje? To je sve isto, zar ne? – veli mi jedna površna konzumentica brze hrane, tj. brzogriznih informacija.
Hrvatski (nekad državni) Sabor izglasao je ratifikaciju Istanbulske konvencije 13. travnja 2018. godine. Zbrojili se glasovi vladajućih i oporbe, sve koalicijski partner do partnera. Tako je to kad se partnerska srca slože. Sve se može, sve se može!
Od dana ratifikacije – o Istanbulskoj konvenciji se šuti. Sve je proteklo u redu, ne kriju ponos „ratifikatori“ – inicijatori, saborski glasači pa čak i većina onih koji su održali „slovo“ protiv Istanbulske. Ta svi će oni ostati zapamćeni u povijesti, kao velikani! A sve fotelje sačuvane – do daljnjega. San miran, puls uredan, savjest čista. Predsjednik Vlade se pita i poručuje nam svima: „Eto, je li se nešto dramatično promijenilo u Hrvatskoj? Bitno je da li se nešto vama ili bilo kome, vašoj djeci, našem obrazovnom sustavu, našim vrijednostima dogodilo, otkad je na snazi konvencija nešto dramatično ili ne.“
Da – samo: koje su to „naše vrijednosti“ i čije su „naše vrijednosti“?
Doista, vrlo je neobično da se, odmah poslije jednoga tako „epohalnoga postignuća“ kao što je ratifikacija, u javnosti prestalo govoriti i pisati o Istanbulskoj konvenciji i o referendumu o njezinu otkazivanju. Kao da se ništa nije dogodilo. Glasna šutnja, štoviše zavjet šutnje! Čak i do jučer objektivni novinari na državnom HRT-u na početku svojih emisija spominju dvije referendumske inicijative, ali onda do kraja emisije govore samo i isključivo o jednoj – onoj Drugoj, Prvu ni ne spominjući. Na nekim drugim kanalima još gore: po 3-4 velike emisije o Drugoj, a Prva nije vrijedna ni spomena. Tako je na portalima, tako u novinama. Političari se ponašaju isto: svakodnevno glođu kost Druge inicijative, a Prva im je „nepostojeća“.
Ipak, tko hoće biti informiran – treba čitati između redaka. Tako čitajući – puno se sazna i nauči. Najzanimljivije je, a to znači za političare i najopasnije, ono o čemu se ne piše. Stoga i postoje nalozi da se prešuti i spremi pod tepih, a ono što je prešućeno brzo će se i zaboraviti. Možda. Jer, računa se na poznatu hrvatsku boljku – amneziju.I – sve čisto, sve pet.
Čini se, dakle, da se dogodilo nešto nevažno i usputno: ratificirana Istanbulska konvencija. E, pa što! Nema bojazni, sve je u redu, sve pod kontrolom. Ali za svaki ćemo slučaj o tomu šutjeti. Omerta! Referendum o otkazivanju Istanbulske – prešutjeti. Njega ne smije biti i zato o njemu ne ćemo govoriti ni negativno, a kamoli pozitivno. Čak se ni ne napada organizatore ove inicijative – napada(lo) se samo volontere na trgovima, oni su po suncu i kiši trpjeli još i uvrede. A političari u Hrvatskoj (čiji li su?) i njihovi novinari imaju iskustva u prešućivanju. I u opstrukciji i uskraćivanju prava javnosti na informacije.
No, da! Treba šutjeti o bitnim stvarima, šutjeti o prosvjedima protiv Istanbulske konvencije, šutjeti o pokretanju referendumske inicijative o otkazivanju te konvencije. Jer, bude li se govorilo, bude li se bilo kako spominjalo i objašnjavalo, moglo bi se dogoditi da se potpisi skupe, da se referendum održi i da se primijeni čl. 80 IK, onaj o otkazivanju, raskidanju ugovora. Čemu onda silni trud, čemu zavidna kreativnost u manipuliranju, ponižavanju i prijetnjama! Čemu glasno vrijednosno promišljanje saborskoga zastupnika, ratifikatora i ovjenčanika: “Moj osobni stav je da zapravo i jedan i drugi prijedlog za referendum pomalo ja bih rekao promašuju temu.“
I tako: imaju Hrvati dvije referendumske inicijative – Prvu i Drugu. Prva od početka pod tepihom, Druga u izlogu.
Koja je od njih opasnija po ratifikatore, po vlast? Nek’ svatko zaključi sam za sebe.
Smiljana Šunde/HKV
