GLIBODOL

  Hrvatski branitelj, dragovoljac Domovinskog rata g. Tomislav Tomečić, na svom facebook profilu opisao je događanja koja su se zbila dana 27. veljače 1992. godine,  na području Glibodol - Lička Jasenica, u kojim događanjima je sudjelovala 2.  Satnija "A bojne" 111. brigade Hrvatske vojske, ratnog naziva "Klokani". Objavu Tomislava Tomečića prenosimo Vam u cijelosti: "Istina… Tog zimskog jutra prije dvadeset sedam godina, 27. veljače 1992. izdana je zapovijed da 2. satnija "A bojne" 111. brigade, ratnog naziva "KLOKANI", a stacionirana u Brinju, bude upućena u ophodnju, odnosno izviđanje u dubinu teritorija na pravcu Glibodol – Lička Jasenica. Na to "izviđanje", protivno svim vojnim pravilima, suprotno svakoj logici i zdravom razumu, upućena je gotovo CIJELA SATNIJA, odnosno oko 70 ljudi. Takvo djelovanje u potpunoj je suprotnosti sa vojnom doktrinom i za njega nikada nije dato razumno objašnjenje, niti je za takav postupak itko snosio odgovornost. Čak i većina civila zna da se u izviđanja šalju pojedinci ili manje grupe koje se teško lociraju i kojima je zadaća prikupiti čim kvalitetnije obavještajne podatke. Za te rezultate moraju ući čim dublje u teritorij koji potencijalno kontrolira neprijatelj, a jasno je da SEDAMDESETAK ljudi, čak i kad se podijele u tri grupe, za uspješno izvršenje takvog zadatka nemaju gotovo nikakvih šansi. Naime, nemoguće je na terenu prekrivenom 50 cm visokim snijegom, održati dulje vrijeme neprimjetnim toliki broj ljudi u pokretu. Kako bilo, razlozi izdavanja te zapovijedi ostali su nepoznati do danas. Poznate su samo posljedice. Nakon što su se iskrcali iz kamiona u samom Glibodolu, postrojba se podijelila u tri grupe, svaka sa svojim planom napredovanja i određenom točkom susreta. U tišini hladnog zimskog jutra, kroz neugaženi snijeg visok preko pola metra, ratnici su krenuli na izvršenje zapovijedi, vjerujući u stručnost zapovjedništva, analitičara i obavještajne podatke na kojima svaka takva akcija MORA počivati. Slijed predstojećih događaja pokazat će da je nekima od njih to bilo zadnje jutro pod hrvatskim nebom… Nastavit će se... ………………………………………............................................. Istina.... II Na platou, pored kamiona kojima su dovezeni, zapovjednici vodova i desetina primali su zadnje instrukcije i zapovijedi. Uvlačili su se zadnji dimovi cigareta, kontroliralo se oružje i streljivo. Formirana je kolona i snijeg je zaškripio pod čizmama. Kroz maglu i hladnoću koja je nemilosrdno štipala, kolona je bez glasa krenula prema neprijatelju, u susret sudbini… Nakon dva kilometra, na raskršću šumskih puteva, odvojila se prva grupa. Tamo ispod krošnji, prekriven snijegom, nalazio se kostur izgorjelog autobusa. Crnim spaljenim limom ispod snježnog prekrivača, prijeteći je podsjećao na situaciju koja je krenula po zlu… Na činjenicu da svoje putnike nije sretno doveo na odredište. Penjali smo se kroz snijeg u tišini, kad se začulo štektanje… onako prigušeno, jer se zvuk kroz šumu prekrivenu snijegom širi neuobičajeno, tupo… U prvi mah izgledalo je kao da djetlić u kori nedalekog stabla traži svoj doručak. A tada… strahovita detonacija otklonila je svaku dvojbu… MOTOROLA je zapištala i začuo se metalan glas: "KONTAKT! KONTAKT!" "ALFA 1 pod teškom vatrom!"…. GARDIST PAO! "KOORDINATE: ROMEO…OSAM…ČETIRI…JEDAN!" "PONAVLJAM: ROMEO …OSAM…ČETIRI…JEDAN!" Razmotala se karta i na njoj se u iscrtanoj mreži pokazala kobna točka. Bilo je to mjesto dvjestotinjak metara prije spajanja šumskog puta kojim smo došli sa cestom za Ličku Jasenicu. Tamo dolje, naši suborci su trebali pomoć i nije bilo vremena za detaljne analize. Grupa je potrčala niz padinu, kroz duboki snijeg… Dok smo hitali ka mjestu kontakta, pucnjava nije jenjavala. Veza se više nije oglasila jer je situacija bila poznata, a svako pojašnjavanje bilo bi u tom času suvišno i korisnije neprijatelju, nego nama. Trčali smo šumskom cestom kroz snijeg približavajući se kobnom mjestu. Šumske su ceste same po sebi specifične. Ukopane su u nekom obronku i s jedne im je strane uspon, a s druge jaruga. Tako je bilo i sa ovom. Obronak je bio s naše desne strane i po dolasku na mjesto događaja, na njega su krenula dvojica boraca s ciljem da s boka udare na neprijatelja. Kretali su se pognuto, jedan iza drugoga, nastojeći neprimjetno prići bunkeru iz kojeg su rafali nemilice parali zrak i kidali grane stabala na vatrenoj liniji. U snijegu visokom pola metra nisu mogli primijetiti da je to područje minirano…. I tada je prvi od njih zakoračio i stao na duboko pod snijegom skrivenu minu. Detonacija je bila snažna, odbacila je obojicu u stranu, teško ranjene. Snijeg oko njih postao je crven od krvi i u tom trenutku prioritet akcije postao je njihovo izvlačenje. Niže, na putu jedan je gardist krenuo niz obronak, lijevo, da bi zauzeo i zaštitio tu stranu od eventualnog napada. Odjednom, stao je kao ukopan i zavikao "MINE!" A tamo, među niskim grmljem prekrivenim snijegom, nazirala se mreža razvučenih žica privezanih za potezne odskočne mine, koje opruga izbaci na visinu čovjekova struka, a one tada detoniraju rasprskavajući se u tisuće ubojitih projektila i nanoseći rane koje je teško preživjeti. Stajao je i nije se micao, dok su rafali oko njega kidali koru s drveća. Bio je iznenađen i u brzini je smišljao kako izići iz bezizlazne situacije… Netko mu je doviknuo da se vrati unazad, točno po tragovima kojima je došao jer je to najbolja opcija i jedina šansa. Tako je i napravio… i uspio. Niže niz put, suborac je ispalio OSU… Projektil je detonirao u šumi, ali nije se stekao dojam da je intenzitet vatre smanjen… Gore, kraj mjesta eksplozije, obojica su teško ranjenih suboraca premješteni u šatorska krila i počela je trka s vremenom da ih se čim hitnije dopremi do stručne medicinske skrbi. Snijeg visok pola metra, drastično je otežavao kretanje, a od sigurnog mjesta dijelili su nas kilometri… S početnog položaja, kod raskrižja na kojem je sve započelo, stigli su ostali suborci.. Jedan je nedostajao. Ostao je, smrtno pogođen, nekoliko metara pred neprijateljskim bunkerom… Zapovjednici su donijeli odluku da se hitno krene nazad i pokuša spasiti ranjene, konsolidira postrojba sa pojačanjem i potom vrati po njega i krenulo se na izvršenje. Nakon nekog vremena, kolonom se pronijela vijest da je jedan od dvojice ranjenih izdahnuo… Tuga i tjeskoba su se uvukle u ljude... Šutke smo se izmjenjivali naizmjenično noseći suborce… Došli smo na kilometar od naših položaja, a u susret nam je stiglo vojno vozilo TAM 110. U njega su uneseni poginuli i ranjeni suborac, a uz njih je sjela još nekolicina ratnika. Vozilo je krenulo prema sigurnoj točki, prema Glibodolu. I tada se dogodilo… Na tom dijelu puta, davno ranije "inženjerci" su ukopali protutenkovske mine. One su trebale spriječiti eventualno napredovanje neprijateljskih vozila, tenkova... Nikada nije objašnjeno zašto se naš kamion uputio preko tog dijela ceste, ali… Detonacija je bila strašna. Svi iz vozila bili su eksplozijom izbačeni u snijeg kraj ceste, grmlje i krošnje obližnjih stabala. Krv je ponovo obojila snijeg… ………………………………………………………………………………………………… I to je sve… U snijegu su ostale stope onih koji su prošli stazama smrti… Prvo proljetno sunce rastopilo je taj znamen, ali ostala su sjećanja… Ona teška, strašna… koja naviru u mraku, kad nema nikoga oko vas i kad vas samoća uvlači u svoju opasnu i prijeteću igru … A vi se otimate… borite se iz noći u noć, opet i ponovo, i tako bez kraja… Borite se s demonima koji vrište, nastojite sačuvati razum i savladati osjećaje koji vas ruše, lome i bacaju u provaliju, u mračni kaotični bezdan… padate i opet se dižete… jer život jest borba, teška i nemilosrdna… U toj borbi prava je sreća imati hrabre i odvažne suborce, jer samo s takvima možete pobijediti. A ja… ja sam naprosto imao sreću i čast biti rame uz rame s najboljima… Zatvorit ću ovo poglavlje citatom iz filma "Bili smo vojnici" u čast i spomen na svu ratnu braću i sestre, a osobito one koji su svoje zdravlje i živote utkali u slobodu i nezavisnost hrvatskog naroda i države. "Mi koji smo vidjeli rat nikad ga nećemo prestati gledati. U tišini noći uvijek ćemo čuti vriske… Ovo je dakle naša priča… Jer jednom smo bili vojnici… i mladi…" Tomečić Tomislav"