Gluha Bukovica je Auschwitz kojeg su stvorili Muslimani za kršćane na "europskoj periferiji"

Gluha Bukovica je Auschwitz kojeg su stvorili Muslimani za kršćane na "europskoj periferiji"

Časna sestra Ljubica Šekerija u muslimanskom konc-logoru Ništa ne može ostati trajno sakriveno. Sve se jednoga dana namjerno ili ne, svjesno ili ne, iz straha ili ne, ispred progona svajesti ili ne, zbog ovog ili Onog otkrije u svom pravom licu i u svojoj istini. Jer istina pobjeđuje. Ona ne može biti trajno zakopana. Što je se više zakopava ona sve više viri ispod naslaga vremena, i laži koja se na nju bacala i baca. I onda kada progonitelji i ubojice, krivotvoritelji i zatrpači istine pomisle da su posao obavili uspješno, i da je istina zauvijek i duboko zatrpana, dešava se „slučajnost“ koja je otkriva i otkrivenu cijelom svijetu predaje. Istina je izašla iz crnila laži, kleveta, krivotvorenja, nepriznavanja i skrivanja. Trebalo je ćetvrt stoljeća da istina hrvatskog stradanja u muslimansko barbarskom vjerskom ratu za teritorij, izađe na svijetlo dana. Znala je se ona među hrvatskim žrtvama i hrvatskim narodom u cjelini, ali joj zločinci, teroristi, genocidisti, konfesiocidisti, nisu dali da se otkrije i svijetu pokaže. Da se ta stradalnička istina prije otkrila zasigurno bi današnja Bosna i Hercegovina izgledala sasvim drugačije, mir bi bio pravedan, rat bi uistinu prestao, a zemlja bila jednako podijeljena između svojih nacionalnih i vjerskih sastavnica. Rezultati Daytona bili bi pravedni, i jamčili trajan mir u nemirnoj Bosni i Hercegovini. Od strane Muslimana u okupiranim medijima, ubojitim sredstvima modernog ratovanja, stradalnička hrvatska istina se nije smijela ni pojaviti, nije se smijela i još uvijek ne smije pisati i memoirati. Uz muslimansko zatrpavanje hrvatske istine sodomsko gomorskog stradanja, cvala je u bošnjačiziranim tiskovinama, na televiziji i na radiju, laž negiranja i nepriznavanja, još uvijek vidljivog hrvatskog mučeništva u muslimanskim konclogorima za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Napose se duboko skrivala i zatrpavala istina stradanja Hrvata u središnjoj Bosni. Četvrt stoljeća su „euro“ Muslimani, i Bošnjaci, zatrpavali i potrpavali ono što se ne može nikad ni zatrpati ni potrpati. Jer previše je strašna, tragična i za budućnost ne samo Bosne i Hercegovine već i čovječanstva u cjelini, opasna ta istina vjerskog rata kojeg su Muslimani vodili protiv kršćana u Bosni i Hercegovini. Posljedice i strahote tog muslimanskog vjerskog rata u Bosni i Hercegovini, koji je bio preteča svemu ovome što danas čine džihadisti diljem kršćanskog svijeta, napose na Bliskom istoku, vidljive su i danas na hrvatskim povratnicima, koje Bošnjaci gotovo isto brutalno ubijaju na kućnom pragu, pred crkvama ili uoči velikih kršćanskih blagdana. U četvrt stoljeća muslimanskog skrivanja i nepriznavanja istine hrvatskog stradanja, a time i istine svojih krvoločnih zločina počinjenih u ime „Velikog Alaha“, za kojeg su etnički i vjerski očistili prostore Hrvata Lašvanske doline, Bošnjaci su ugradili laž u temelje buduće Bosne i Hercegovine. A takva tvorevina, u čijim temeljima je laž, zasigurno nema budućnosti. I ne može je nikada imati. Svjesni su toga Bošnjaci, te je i ostavljaju u amanet zločincu koji je u prošlosti počinio iste takve zločine nad kršćanima u Bosni i Hercegovini. Na „periferiji“ Europe u nekim vremenskim intervalima zločini se ponavljaju, s ciljem trganja svakog korijena kršćanstva i europejstva. I ponavljat će se, na žalost, sve dotle dok prvi zločinac na tim prostorima, Turska, ne bude kažnjena i ne plati svu materijalnu štetu poćinjenu u pola tisućljeća okupacije. Dakako i moralnu, suđenje pred Međunarodnim sudom za ratne zločine za janjičarenje kršćanske djece i prisilnu islamizaciju porobljenog kršćanskog naroda. Zločini ne zastarjevaju. U skrivanju te tragedije hrvatstva i katoličanstva, izazvane muslimanskom agresijom osvajanja teritorija, koristili su se iskustvom Osmanlija iz njihova zločinačkog razdoblja danka u krvi. Danka koji se u Bosni i Hercegovini nad kršćanima katolicima ponovio i 1993. petsto i trideset godina poslije prvog, koji je trajao gotovo pola tisućljeća. O strahotama tog ponovljenog zločina, tog vremena kada je Turčin prisilno spavao prvu noć sa udatom katolkinjom, vremena kada su mnoge crkve u Bosni i Hercegovini doživjele sudbinu crkve Svete Sofije 1453. godine u Carigradu, svjedočila je u Sarajevu 6. lipnja 2015. pred papom Franjom časna sestra Ljubica Šekerija. Naime, u „krčmu pogašenih svjetla“ gdje ima još uvijek nekih „soba“ u koje ne smije ući europska i svjetska civilizacija, okićena crnim zastavama i išarana napisima „Alah u ekber“, došao je Sveti Otac, papa Franjo. Iz Vječnog grada nije sa sobom donio povjerenu mu hrvatsku kraljevsku krunu Bosne i Hercegovine, ali je donio svjetlo istine koje je pred cijelim svijetom upalila časna sestra Ljubica, žrtva islamskog vjerskog terorizma. A to svjetlo istine stradanja katolika u muslimanskoj krvoločnoj isilovskoj agresiji, više se nikada ne smije ugasiti, jer je i Sveti Otac kazao dirnut tom istinom: „Narod koji zaboravlja svoju prošlost, nema pravo na budućnost“. No, zbog te istine što je posvjedočila časna sestra koja je do svog zatočeništva u muslimanskom konclogoru u Gluhoj Bukovici radila na dobro svih beha naroda bez obzira na vjeru, pod tim svjetlom što ga upalila pred Svetim Otcom, svjetska zajednica bi morala tražiti novo, pravedno uređenje Bosne i Herecgovine u kojem će i žrtva, hrvatski narod, biti svoj na svome. Zar se smije i pomisliti na zaborav te prošlosti, zar se više može, i s kojim razlozima, ignorirati hrvatsko pravo na jednakost i ravnopravnost sa druga dva beha naroda, nakon istine koju je u muslimanskom Sarajevu izrekla žrtva te prošlosti, časna sestra iz Družbe Kćeri Božje Ljubavi, Ljubica Šekerija. „Na svetu Tereziju Avilsku, 15. listopada 1993. godine, oko jedanaest sati prije podne u travničku župnu kuću, u kojoj sam pripremala ručak za svećenike, upala su petorica naoružanih stranih ratnika. Prisili su me da pođem sa njima. Morala sam uz fizičku prisilu popeti se na kamion. Okruženje kamiona ispred župne kuće ćinili su Travničani nekršćani (Muslimani) koji su uz glasno smijanje i uz pljesak odobravali ponašanje stranih ratnika“. Stradalnička istina časne sestre Ljubice, koja je sa drugim tog dana zarobljenim Hrvatima, svećenicima završila u muslimanskom konclogoru za Hrvate u Gluhoj Bukovici, stradalnička je istina oko 15 tisuća hrvatskih žrtava, i 300 tisuća prognanih Hrvata u muslimanskoj agresiji vjerskog rata. „Smijali su se i pljeskali“ Muslimani i Muslimanke poniženju jedne časne sestre, što je bila njihova praksa ponašanja i ponižavanja prema zarobljenim civilima, ženama, djeci, vojnicima, časnim sestrama i svećenicima. A ono što se kasnije događalo sa tim zarobljenicima to se od sramote i nije moglo reći pred svijetom, ali se zna i zasigurno će doći za Hrvate bolja i sigurnija vremena kada će moći slobodno sve reći na svom i u svom entitetu unutar svjetske tvorevine Bosne i Hercegovine. Konclogor u Gluhoj Bukovici, zlodjelo ratnog zločinca Alije Izetbegovića, zajedno sa cijelim prostorom Lašvanske doline, zapravo je „Srebrenica“ kroz koju su prošli, i kroz koju još uvijek prolaze Hrvati. Trebao je doći papa Franjo da bi se ta druga beha Srebrenica u kojoj su Muslimani počinili i genocid i konfesiocid nad Hrvatima katolicima, ono što su Srbi počinili nad njima u Srebrenici, i poslije one što su Turci napravili u prvoj i uništili svaki trag katoličanstva, svijetu otkrila i pokazala. Tom otkrivenom istinom otkrila se i poznata činjenica kako se isilovski pokret stvarao i stvorio u Bosni i Hercegovini, nad Hrvatima usavršavao i usavršio svoje zločine koje danas ćine po Bliskom istoku. Kao što su te džihadiste pomagali travnički Muslimani i Muslimanke „smijući se i pljeskajući im“, tako ih i danas pomaže, kao znak zahvale, bošnjačko vodstvo u njihovom entitetu Gornjoj Maoči. Gornja Maoča je zapravo isilovska država u Bosni i Hercegovini, koju je suizgrađivao i izgradio muslimanski narod koji je „pljeskao i smijao se“ džihadistima koji su se iživljavali nad časnom sestrom. Bosna i Hercegovina je morala nestati da bi na njenom teritoriju zaživjela Isilovska država. Gluha Bukovica je Auschwitz kojeg su stvorili Muslimani za kršćane na „europskoj periferiji“, koju je 6. lipnja 2015. posjetio papa Franjo i na kojem je mjestu svijetu otkrivena brutalnost muslimanskog vjerskog rata u Bosni i Hercegovini.