Godine idu, a njegovo djelo sve je veće i značajnije!

Može pričati tko što hoće, ali je jedan bio i ostao- dr. Franjo Tuđman.

Pod njegovim vodstvom i mudrom vojnom i svakom drugom politikom ostvarena je stoljetna  sanjana sloboda i samostalnost hrvatskog naroda, koja je i međunarodno priznata.

Takve i slične riječi uvijek se manje-više mogu čuti prigodom obilježavanja obljetnice smrti prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922., Zagreb, 10. prosinca 1999.).

Veliko Trgovišće, u kojem je rođen, već je odavno trebalo i na povijesnoj i turističkoj karti dobiti  zasluženo mjesto, a ne da se kod nas i dalje besramno „njeguje lik i djelo Josipa Broza Tita i Kumrovca“, gdje se na obljetnicu rođenja ili smrti ovog čovjeka okuplja masa ljudi s crvenim zvijezdama petokrakama i opet „zaziva“  neka „nova Jugoslavija“.

Međutim,  nakon svake obljetnice  često se zapitamo: jesmo li se prvom hrvatskom predsjedniku i vojskovođi dovoljno odužili? I svaki puta odgovor je – ne.

Iznimno mnogo štete Tuđmanovu ugledu nanio  je i žalosni predsjednik RH Stjepan Mesić, koji je dva mandata potrošio na pljuvanje, bljuvanje i marginaliziranje njegove uloge u stvaranju slobodne, samostalne i  neovisne hrvatske države. Nu, kakav je Mesić čovjek i politikant najbolje je pokazao i time što nakon njegove smrti nikada nije posjetio njegov grob. Na taj način, poglavito mladima, poslao je jednu strašnu poruku.  Sva je sreća što će Mesić i mesići i u hrvatskoj povijesti ostati zabilježeni kao oni koje će se i Hrvati sramiti.

Jadan i žalostan potez učinio je i aktualni predsjednik Republike kad je iz predvorja svoga ureda prvo izbacio bistu Franje Tuđmana, pa je sada red, ako ništa drugo, da je vrati kako bi njega i njegove posjetitelje uvijek podsjećala tko je prvi i najzaslužniji za Lijepu Našu!

Međutim, ono  što je nekada govorio Tuđman i te kako je aktualno još i danas. Tako je primjerice 1992. uz ostalo rekao: „Dragi Hrvati i Hrvatice, danas neki hoće opet ugroziti to što smo postigli, hoće opet nametnuti neke svoje  političke poglede koji su se pokazali već nekoliko puta kao lažni i kao skrahirani“.

A kad je riječ o Domovinskom ratu od njega smo mogli čuti i ovo:

„Htjeli smo da do svoje samostalnosti  dođemo i bez rata. Htjeli smo da ne bude žrtava. Svaki hrvatski život je dragocjen, ali kad u tome nismo uspjeli, znali smo da se za tu borbu moramo pripremati i pripremali smo se ustrajno. Od one protuhrvatske milicije poskrivečki smo stvarali hrvatsko redarstvo, hrvatsku policiju, Zbor narodne garde. Nismo imali pravo ni po međunarodnim propisima na proglašenje svoje vojske, ali smo je postupno stvarali. Kad nam je rat nametnut i otvoreno, mogli smo se naoružavati samo otimanjem od jugokomunističke armije i kupovati na sve moguće načine izvana potajno. Znajte da i one zemlje koje će nas kasnije priznati, čak i jedna Njemačka, a da ne kažem Amerika, zatvarale su, uhićivale i kažnjavale one Hrvate koji su nam pokušavali dobaviti oružje i nabaviti čak i najmanje količine.“ (1992.)

Tuđman je također isticao da je oružje bilo ono koje je rješavalo sudbinu hrvatskog naroda te dodao:- „Razumije se, Hrvatska vojska mogla je odnijeti pobjedu u tom svetom domovinskom ratu, samo zato što je izrasla iz njedara hrvatskog naroda, samo zato što je čitav hrvatski narod i domovinske i iseljene Hrvatske  bio spreman uložiti sve svoje snage, samo zato što je bio jedinstven sa  svakim vojnikom, zato što su gotovo na svim bojištima bili vojnici i ratnici iz čitave Hrvatske. To je bio rat čitavog hrvatskog naroda koji je goloruk bio suočen sa najvećom okupatorskom silom u Europi. Kažu da je bila treća vojna sila u Europi i bila je naoružana s  tisuću petsto tenkova i nekoliko stotina zrakoplova i raketa.“(1992.)

Zanimljivo je bilo i njegovo razmišljanje o Bosni i Hercegovini (1993.). Rekao je:

„U Bosni i Hercegovini vodili smo takvu politiku koja je bila realna s gledišta interesa hrvatskog naroda i Hrvatske države.  Mi se nismo zanosili time da BiH može do i Drine biti Hrvatska. A, među nama rečeno, - nemojte mi to, ako su novinari sada tu, pripisati, i ne znam što. Da vam netko da takvu hrvatsku državu pitam vas, kakva bi to  Hrvatska država bila do Drine u kojoj bi bilo dva milijuna Srba i dva milijuna Muslimana? Bi li to bila Hrvatska država? Da li bi za takvu Hrvatsku državu trebalo ginuti? I koliko bi nas izginulo, i što bi onda bilo? Ima takvih mudraca, razumijete, koji su zastupali takve ideje od samog početka, i u redovima naših vojnika, borbenih ljudi i mladića“ – govorio je, uz ostalo, dr. Franjo Tuđman, kojem će hrvatski narod zauvijek biti zahvalan.

Pored toga, kako godine idu, Tuđmanovo djelo i Tuđman kao čovjek sve je značajniji, kako u Domovini, tako i među hrvatskih iseljenicima.

Bio je i ostao, da ponovimo, - jedan i – jedini!