Gojko Šušak – Ime koje Hrvati gotovo namjerno zaboravljaju

Sljedeće će godine biti stota obljetnica otkako je Hrvatska ušla u prvu jugoslavensku tamnicu, i čini da je to ropstvo pod Beogradom, odnosno taj srbijansko-bizantiski mentalitet ostavio mnogo veći biljeg na hrvatskome biću no što se smatra.

15. smo siječnja mjeseca 2017. godine obilježili 25. obljetnicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i toga smo se na prikladan način prisjetili. No, postoji određeni obrazac, uzmu li se u obzir obljetnice Bljeska, Oluje ili drugih velikih ratnih ili pak diplomatskih pobjeda Hrvatske; jedno ime Hrvati gotovo namjerno zaboravljaju: radi li se o nemaru ili namjeri, teško je reći, no u hrvatskom medijskom i javnom životu uopće nema spomena ratnog ministra obrane Gojka Šuška. Ne treba biti posebno obrazovan ili pametan kako bi se došlo do zaključka da je u ratu jedno od ključnih mjesta upravo ono ministra obrane, jer, Predsjednik Republike Hrvatske jest vrhovni zapovjednik oružanih snaga i kao takav on donosi odluke koje bismo mogli nazvati političkima, a onaj tko to realizira, u svim potankostima i detaljima jest upravo ministar obrane. I zaista, nije li u najmanju ruku čudno što se nitko ne spomene Šuškova imena, barem kao uzgredno ime, odnosno ime ključnog ministra koji je obranio Hrvatsku? Uostalom, kao da Hrvatska ’90.-ih godine nije postala demokratska zemlja; ma o kakvoj se vrsti demokracije radi, bila ona parlamentarna, predsjednička ili polupredsjednička, zemlju nije vodio (niti je mogao voditi) jedan čovjek – bilo ih je potrebno više – inače se radi o diktaturama, što nije točno za ondašnji hrvatski slučaj. No, što je? Gojko Šušak nije bio govorljiv, nije bio “fotogeničan”, kako se kaže, niti su ga kamere voljele niti je on volio kamere. Nije bio “intelektualac”, niti je držao “povijesne” govore, nije se prenemagao s pretencioznim izrazima i frazama ni ganjao medijsku pažnju – pa ćemo ga zato zaboraviti?! A čovjek je najzaslužniji, ne samo za dobivanje rata, nego i za priznanje Republike Hrvatske od strane najvažnije države svijeta, a to je nesumnjivo i neupitno SAD. Malo je poznato (a čija je to krivnja?) da je Šušak bio osobni prijatelj sa Williamom Perryem koji je u Clintonovoj vladi obnašao dužnost prvo zamjenika ministra obrane, a od ’94. ministra obrane u Clintonovoj administraciji. Inače, taj je Perry, osim što je profesor (emeritus) na Stanfordu,  najbolji stručnjak za tiho i elektroničko ratovanje u povijesti čovječanstva. Prosječan čovjek smatra da se rat dobiva oružjem – istina, dobivao se oružjem u vremena kad je neandertalac trčkarao zemaljskim proplancima – i iščeznućem neandertalca iščeznuo je i isključivo fizički način ratovanja. Malo tko si uopće može uprispodobiti na koji se sve način „obrađivalo“ pojedine diplomate i druge predstavnike naroda, koliko je tu bilo gledanja „kroz prste“ Hrvatima, koliko popuštanja, nagovaranja, ucjenjivanja i umoljavanja – sve to ne bi bilo moguće bez Perrya, odnosno bez Šuškova prijateljstva s njim. Sumnja li itko, koga se slušalo, odnosno čija je bila zadnja – Tuđmanova ili Šuškova riječ? Nije riječ ovdje o nekakvom animozitetu ili proturječju, već o pukoj vojničkoj logici – slušalo se ratnog ministra kao izvršitelja, a ne Tuđmana kao donositelja političke odluke. Ne treba, dakle, Tuđmanu oduzimati zasluge jer je pod njegovim vodstvom oslobođena Hrvatska, no ako se već daju zasluge, one trebaju pripasti svima, a ne samo jednom čovjeku. Možda su Hrvati i dalje komunističkog mentaliteta, pa kao što se cijela Jugoslavija svodila na „ljubičicu bijelu“ tako i slobodnu Hrvatsku svode na isključivo Tuđmana? To ne može tako, i s tom sramotnom praksom prešućivanja ratnog ministra obrane Gojka Šuška se već jednom mora prestati, ne samo što bi to značilo potvrđivanje i nastavljanje boljševističkog mentaliteta, nego jer ne odgovara istini. Nadalje, ne treba, kao što to cijelu svoju povijest čine Srbi, stvarati mitove, a svaki se mit utemeljuje na jednom događaju, jednoj osobi – zasluga za neovisnost Hrvatske pripada hrvatskim braniteljima i dragovoljcima, ali i hrvatskim diplomatima, napose čelnim ljudima – generalima i ministrima. Postoje li, ipak, drugi razlozi, zbog koji se Gojka Šuška tako revno i besprijekorno prešućuje? Nije li bliže istini da su svi, ali beziznimno svi čelni ljudi 90-ih godina na ovaj ili onaj način surađivali ili šurovali s komunističkim režimom, a samo su dvije osobe na visokim položajima bile neoskvrnute komunizmom: Gojko Šušak i Ivić Pašalić? Ako je tako, onda bismo se zaista trebali zabrinuti glede trenutne političke vrhuške, jer, ako prešućuju naše, zaista hrvatske velikane, samo zbog toga što nisu opterećeni komunističkom prljavštinom i stoga im je teško s njima se poistovjetiti…