Vijesti Najčitanije
Goran mi je rekao: 'Ne brini se tata, živoga me neće uhvatiti'
Donosimo vam specijal o petorici junaka Domovinskog rata koji ne smiju biti zaboravljeni. O njima se rijetko govori i piše, o njima šira javnost malo ili gotovo ništa ne zna. Oni su istinski heroji, ljudi koji su se na samom početku agresije na Hrvatsku dobrovoljno javili braniti svoju zemlju, žrtvovali se za dobrobit svog naroda. Svojim doprinosom, hrabrošću, iznimnim pothvatima, junačkim djelima na bojišnici, te časnim ponašanjem stvarali se i štitili ugled hrvatskih vojnika i bili primjer.
Prvi članak posvećen je Goranu Kliškiću, mladiću velikog srca, koji je bio primjer svima, kao zapovjednik, prijatelj i nadasve čovjek..
Goran Kliškić je bio dragovoljac Domovinskog rata i prvi zapovjednik specijalne jedinice diverzantskog voda za posebne namjene u 4. gardijskoj brigadi. Kruševo, Zadar, Karin, Biograd, pa Južno bojište i fatalni most na Bistrini kod Stona, bio je njegov ratni put.
U listopadu 1991. godine, u obrani Zadra bio je teško ranjen spašavajući suborca.Četnici su granatirali njihov položaj na Bilom Brigu, a Kliškić je po zvuku osjetio da će granata pasti blizu. Bacio se na svog suborca Ivicu Boškovića i spasio ga od sigurne smrti.
Granata je pala u njegovoj neposrednoj blizini i teško ga ozlijedila. Operiran je u Zadru, a trebalo je čak tri litre krvi da bi ga liječnici uspjeli održati na životu. Liječenje je nastavio u splitskoj bolnici, ali ne zadugo. Sa ranama koje su još krvarile i brojnim gelerima u leđima, svojevoljno je napustio bolnicu i vratio se na ratište, unatoč tome što je imao prijedlog da ode u logistiku brigade. Predvodio je svoje diverzante sve do fatalnog 24. ožujka 1992. godine kada je stradao opet spašavajući svog suborca.
Bio je to težak udarac za njegove suborce branitelje, ali i još veći motiv za obranu domovine. Kako su u brojnim prigodama isticali, Goran Kliškić bio je za primjer svima, kao zapovjednik, prijatelj i nadasve čovjek.
Zbog njega je i nastavio pjevačku karijeru, a svaki svoj nastup počinje riječima: Idemo moj Gorane":
- Kažu da vrijeme liječi rane, da je lakše. Meni ne liječi. Meni nije lakše. Goran je sa mnom 24 sata dnevno - počeo je svoju priču o svom Goranu njegov otac Ratomir:
- Kao dijete trenirao je plivanje, vaterpolo, a kasnije i taekwondo. Bio je mladić za primjer, uvijek spreman pomoći, nije pio, pušio...
U rat se uključio srcem, kupio je svoje oružje i prijavio se među prvima. Znao bi mi reći; Dat ću i život da više ne slušamo ono "bre".
Goran je išao na odsluženje redovnog vojnog roka u JNA sa velikim znanjem borilačkih vještina i u tom pravcu se usavršio u vrsnog diverzanta.
Kad je počeo Domovinski rat, on je bio već spreman vojnik, specijalac-diverzant, i general Ivo Jelić imao je u njega imao ogromno povjerenje i Goran je postao prvi zapovjednik specijalaca za posebne namjene u 4. brigadi.
Otac Ratomir i sin Goran
Kad je spasio suborca u Zadru bio je izrešetan gelerima. Jedva su ga spasili, a još ranjen napustio je bolnicu. Govorio sam mu, ajmo Gorane izvaditi te gelere, ajmo i u Zagreb ako treba, a on bi rekao: Izvadit ćemo ih kad prođe rat...
Pričao sam puno puta s njegovim suborcima, bio je uvijek prvi u akciji, uvijek sve za suborca, prijatelja. Takav je bio i kao dijete, mladić, a onda i u ratu - prisjetio se sina otac Ratomir.
- Najteže je roditelju sahraniti dijete, ali u toj nesreći imam sreću što mu bar mogu otići na Lovrinac zapaliti svijeću. Puno je onih koji to ne mogu, koji ne znaju gdje su njihovi najmiliji i koji žive s pitanjima kako su poginuli. Po tom pitanju ništa se ne radi. Goran bi da je živ teško trpio neke stvari u današnjoj Hrvatskoj. A živio je i dao je život za nju, i ja osjećam koliko se žrtvovao, koliko je želio slobodnu domovinu- ispričao nam je Ratomir Kliškić, koji je svom sinu napravio spomenik na mjestu pogibije u Bistrinama kod Stona, a izdao je i monografiju u čast uspomeni na svog sina, istinskog heroja Domovinskog rata.
- Moj Goran, ali i svi ti momci koji su se borili za slobodnu Hrvatsku, goloruki su krenuli u rat i ostavili svoje obitelji, ljubavi, prijatelje, poslove, fakultete...Zaslužili su da se nikada ne zaborave.
U listopadu 1991. godine, u obrani Zadra bio je teško ranjen spašavajući suborca.Četnici su granatirali njihov položaj na Bilom Brigu, a Kliškić je po zvuku osjetio da će granata pasti blizu. Bacio se na svog suborca Ivicu Boškovića i spasio ga od sigurne smrti.
Granata je pala u njegovoj neposrednoj blizini i teško ga ozlijedila. Operiran je u Zadru, a trebalo je čak tri litre krvi da bi ga liječnici uspjeli održati na životu. Liječenje je nastavio u splitskoj bolnici, ali ne zadugo. Sa ranama koje su još krvarile i brojnim gelerima u leđima, svojevoljno je napustio bolnicu i vratio se na ratište, unatoč tome što je imao prijedlog da ode u logistiku brigade. Predvodio je svoje diverzante sve do fatalnog 24. ožujka 1992. godine kada je stradao opet spašavajući svog suborca.
Granata ih obojicu usmrtila
Usred noći neprijatelj je granatirao njihov položaj kod mosta na Bistrini, a Goran je zapovjedio odlazak u bunker. Dok su ulazili, granata je pogodila njihovog suborca Ivicu Vucu. Izjurio je iz bunkera, došao po ranjenog prijatelja i krenuo s njim u rukama natrag prema bunkeru. Pala je još jedna granata i obojicu ih usmrtila.
Bio je to težak udarac za njegove suborce branitelje, ali i još veći motiv za obranu domovine. Kako su u brojnim prigodama isticali, Goran Kliškić bio je za primjer svima, kao zapovjednik, prijatelj i nadasve čovjek.
'Vrijeme ne liječi rane, nije mi ništa lakše'
Njegov otac, proslavljeni je hrvatski bariton Ratomir Kliškić. Nakon sinovljeve pogibije život je posvetio uspomeni na svog Gorana.
Zbog njega je i nastavio pjevačku karijeru, a svaki svoj nastup počinje riječima: Idemo moj Gorane":
- Kažu da vrijeme liječi rane, da je lakše. Meni ne liječi. Meni nije lakše. Goran je sa mnom 24 sata dnevno - počeo je svoju priču o svom Goranu njegov otac Ratomir:
- Kao dijete trenirao je plivanje, vaterpolo, a kasnije i taekwondo. Bio je mladić za primjer, uvijek spreman pomoći, nije pio, pušio...
U rat se uključio srcem, kupio je svoje oružje i prijavio se među prvima. Znao bi mi reći; Dat ću i život da više ne slušamo ono "bre".
Goran je išao na odsluženje redovnog vojnog roka u JNA sa velikim znanjem borilačkih vještina i u tom pravcu se usavršio u vrsnog diverzanta.
Kad je počeo Domovinski rat, on je bio već spreman vojnik, specijalac-diverzant, i general Ivo Jelić imao je u njega imao ogromno povjerenje i Goran je postao prvi zapovjednik specijalaca za posebne namjene u 4. brigadi.
Otac Ratomir i sin Goran
'Ti pjevaj, ja ću tjerati četnike'
I krenuo je, od Kruševa, preko Zadra, Karina, Biograda, Čepikuća, sve do nesretnog položaja kod Stona... - Bilo je ključni izdržati taj prvi udar. Kad bi došao kući s terena, a to bilo maksimalno dan, dva, ne bi puno pričao. Vidio je što rade četnici, i rekao bi mi; Nemaj brige, živoga me neće uhvatiti! Ali bi i rekao da su kukavice, da bježe od borbe prsa o prsa. Znao bi doći s terena onako blatnjav u teatar i čekati me dok silazim s pozornice, to su scene koje su stalno sa mnom. Govorio bi: 'Ti pjevaj, ja ću tjerati četnike.'
Kad je spasio suborca u Zadru bio je izrešetan gelerima. Jedva su ga spasili, a još ranjen napustio je bolnicu. Govorio sam mu, ajmo Gorane izvaditi te gelere, ajmo i u Zagreb ako treba, a on bi rekao: Izvadit ćemo ih kad prođe rat...
Pričao sam puno puta s njegovim suborcima, bio je uvijek prvi u akciji, uvijek sve za suborca, prijatelja. Takav je bio i kao dijete, mladić, a onda i u ratu - prisjetio se sina otac Ratomir.
- Najteže je roditelju sahraniti dijete, ali u toj nesreći imam sreću što mu bar mogu otići na Lovrinac zapaliti svijeću. Puno je onih koji to ne mogu, koji ne znaju gdje su njihovi najmiliji i koji žive s pitanjima kako su poginuli. Po tom pitanju ništa se ne radi. Goran bi da je živ teško trpio neke stvari u današnjoj Hrvatskoj. A živio je i dao je život za nju, i ja osjećam koliko se žrtvovao, koliko je želio slobodnu domovinu- ispričao nam je Ratomir Kliškić, koji je svom sinu napravio spomenik na mjestu pogibije u Bistrinama kod Stona, a izdao je i monografiju u čast uspomeni na svog sina, istinskog heroja Domovinskog rata.
- Moj Goran, ali i svi ti momci koji su se borili za slobodnu Hrvatsku, goloruki su krenuli u rat i ostavili svoje obitelji, ljubavi, prijatelje, poslove, fakultete...Zaslužili su da se nikada ne zaborave.
