GORAN PETI - in memoriam

Na dan 06. 03. 2020. godine, Goran bi napunio punih 30 godina, ali već 8 godina smo bez njega i ostala su samo sjećanja. O mladom dečku, predanom, vrijednom, poslušnom, kojeg je zla bakterija izjela u 22 godini života, teško je i pisati. Meni je još teže pisati, jer poznavao sam njegovog oca Martina. S istim sam igrao nogomet u istom klubu, bio je hrvatski branitelj, ali godinu dana prije i njega je bolest preselila na drugi Svijet. Goran je bio u nogometnom klubu kojeg sam trenirao.  Sjećam se na jednom treningu, da je naš Gogo bio potišten, ne radi kako inače radi, pun volje, želje za napredovanjem, željom za kolektivom i zajedničkim uspjehom. Pustio sam ga jedno vrijeme da trenira i uhvatio prvu priliku da ga dobijem na samo. Pitao sam ga, Gogo što se događa? Nešto ne valja, nemaš volju za treningom. Pognuo je glavu dolje i suza mu kapnula na travu. Zamolio me, treneru, molim vas nemojte reči dečkima, moj tata je bolestan, bojim se da će nas ostaviti. Ni sam ne znam što sam sve rekao, osim, biti će sve dobro, dao mu neke riječi utjehe. Rekao sam mu da trenira koliko može i hoće. U svlačionici, normalno da nisam ni pisnuo o našoj tajni. Došlo je i ljeto, Martinu je prestalo kucati srce, Gogo je ostao bez voljenog oca.

Krenula je jesenska sezona, Gogo se borio, trsio, ali to nije bio onaj Gogo kakvog smo poznavali. Ni ne sjećam se kako je ta nogometna sezona završila, ali manje bitno. Tu sam se fizički rastao s Gogom.

Slučajnosti, supruga mi operirala kralježnicu u jednoj zagrebačkoj bolnici. Bio sam u posjeti, a bolnicom je krenula priča kako hitno dovoze jednog mladića, zbog hitnog operativnog zahvata na srcu. Sišao sam u prizemlje, a ono što sam čuo, bolje da mi je netko odvalio šamarčinu. Netko je spomenuo, taj dečko se zove Goran Peti i iz Đurđevca je. Nisam vjerovao, bio je to šok. Nisam mogao ni pomisliti što ga čeka. Bila je to borba za život. Povremeno smo se čuli mobitelom, jer mu je imunitet slabio, pa ga nisam htio puno uznemiravati. O onom najgorem nisam, a niti u klubu nismo pomišljali. Sjećam se, bila je srijeda. Pod večer sam nazvao Gogu, pričali smo svašta, smijali se…. Zanimalo ga kako je u klubu, imao je planove dok izađe iz bolnice, o životu, o nogometu. Bio je to naš zadnji razgovor. Uslijedio je petak i tužna vijest za sve nas. Zlokobna bakterija izjela je srce našeg Goge i preselio je na Svijet nebeski. Nedjeljna nogometna utakmica, s minutom šutnje, najmanje što smo za Gogu mogli učiniti. Od tog dana, kada nam nije išlo, kad smo željeli pobjedi ili ju ostvarili, igralištem se orilo GOGO! To je bio znak hoćemo, želimo, možemo. Idemo u borbu.

Sve dalje što bih pisao bilo bi suvišno. Gogo je uvijek s nama, a mi mislimo na njega. Jedan mladi život nestao je. Mi samo iz godine u godinu, prisjećamo se njega i njegove nogometne iskaznice, svega što je dobrog činio, za nas, za sebe.

GOGO, moram ti poručiti, više našeg pokliča nema, nismo uspjeli spasiti klub, ali GOGO je ostao u našim mislima i sjećanjima. Počivao ti nama u miru Božjem i neka te čuvaju Anđeli.

I za kraj, GOGO!