Gospodine Cvetkoviću, žao mi je vašeg sina, ali Glogoški nije kriv za bezosjećajnost Milanke Opačić

Jedno pismo je potreslo Hrvatsku ovih dana, a radi se o mladom invalidu, čiji je otac krivca za njegovo stanje pronašao u hrvatskim braniteljima okupljenim u šatoru pred Savskom. Oni su već ionalo navikli da su dežurni krivac svima za sve, i za svačiju nezaposlenost, mala primanja, pa i invalidnost. Gospodine Cvetkoviću, vašem sinu država daje 1250 kuna mjesečno. Da, to je malo u usporedbi s onim koliko dobivaju neki od teških hrvatskih ratnih vojnih invalida. Ja vjerujem da njegove potrebe za njegom nisu ništa manje od onih Glogoškog, koji je isto tako nesposoban za samostalan život. Međutim, primanja koja vaš sin ostvaruje se ne mogu uspoređivati niti iznosom, ali niti prirodom s primanjima koja ostvaruje Glogoški. Primanja koja ostvaruje vaš sin su socijalna kategorija. Primanja koja ostvaruju HRVI nisu socijalna kategorija. Multiplu sklerozu vašeg sina nije skrivila država. Ranjavanje Glogoškog jest: U rat je otišao sa 27, kao otac sinova od dvije i četiri godine, a vratio se iz njega posve nepokretan, nakon što je pokošen gelerima u siječnju 1992. Zato mirovina koju prima nije milostinja države, niti skrb za nemoćne, nego krvavo zarađen novac. Lijepo da biste se mijenjali s njim, no to nije moguće. Vjerojatno bi se i on rado mijenjao s vama. No to isto tako nije moguće, pa nije niti bitno. Bitno je da su branitelji krenuli u prosvjede upravo zato jer ih se izjednačava sa socijalnim kategorijama, jer je Glavašević rekao da civilne i ratne vojne invalide treba tretirati jednako, i zato jer je dio braniteljskih prava prebačen u ministarstvo socijalne politike i mladih, ono isto koje je vama odbilo zahtjev da se status njegovatelja prizna jednom od članova obitelji s kojim živi u obiteljskoj zajednici, konkretno njegovom bratu. Osobno, smatram da je vaš zahtjev posve opravdan i razuman, ali niti uz najbolju volju ne mogu vidjeti zašto mislite da su branitelji u Savskoj, koji prosvjeduju protiv istih tih ministara koji su vama odbili jedan razuman i posve opravdan zahtjev. Oni stvarno nisu krivi za bolest vašeg sina, niti za bezosjećajnost Milanke Opačić. Također, to što vi ne prosvjedujete jer nemate mogućnosti niti vremena za to, ne može biti razlogom da se ljutite na one koji prosvjeduju. Možda biste trebali prosvjedovati, jer prosvjedi su jedan od načina na koji se stvari rješavaju. Vi poručujete braniteljima da odu kući jer ima i onih kojima je mnogo gore. No Glogoški nije otišao kući 1991., a moglo se i tada reći da ima onih na svijetu kojima je mnogo gore nego Hrvatima. Pa čemu onda zbog njih ostati bez nogu? No eto, nije otišao kući, a neće zacijelo niti zbog vašeg pisma. Svake prosvjednike je moguće poslati kući i reći im da traže previše, jer zacijelo ima onih kojima je mnogo gore. Homoseksualce s gay pridea, recimo. Ili seljake koji traže poticaje, studente koji traže besplatan studij. "Ima i onih kojima je gore" jednostavno nije valjan argument. Uvijek i svugdje ima onih kojima je gore. Ali nije Glogoški kriv za to što je vama gore nego njemu. A za to što vam nije bolje, a moglo bi biti, opet nije kriv on nego ministarstvo socijalne skrbi. No da se vratimo primanjima, da prije svega razjasnimo prirodu stvari i odnosa: ova vlast traži da se izjednače primanja HRVI i civilnih invalida, dakle netko tko se pijan razbio s autom u grabu bi trebao imati ista primanja kao i netko tko je ostao bez nogu na ratištu. A bivši četnik kojem je granata odnijela noge bi kao "civilni invalid DR" imao ista prava kao i netko tko se borio na strani ove zemlje. Je li to pravedno? Ne, naravno. Vaš sin od države prima novac koji je stvarno više nego mizeran, i svakako je nedovoljan i sramotno malen, ali činjenica je da njemu država nije ništa dužna, jer je vaš sin ničim nije zadužio. Glogoškom jest. To ne znači da vam vlada ne bi trebala pomoći, no znači da je to što vaš sin prima pomoć, dok ono što HRVI primaju nije pomoć države niti milostinja. Da, on nije invalid svojom ni vašom krivnjom, bolest je viša sila. Ako netko ostane invalid na radnom mjestu, ima pravo na odštetu od tvrtke, i invalidsku mirovinu. Ako ostane invalid u ratu, ima pravo na mirovinu i zbrinjavanje od države za koju je ratovao, jer ju je zadužio svojom žrtvom. A ako je invalid zbog više sile, bolesti, u ime građanske solidarnosti ima pravo na pomoć iz državnog proračuna u vidu socijalnih prava. Ne postoji niti jedna država u svijetu gdje bi ratni veterani bili socijalna kategorija. To je uvredljivo. Stoga ni primanja vašeg sina nisu usporediva s primanjima HRVI, jer ona spadaju u sferu socijalne politike, dok primanja HRVI spadaju u stečena prava, poput mirovina iz radnog odnosa. O visini jednog i drugog bi se svakako dalo raspravljati. O tome zašto ova vlast samo što bagerom ne pokuša ukloniti branitelje iz Savske se pak nema što raspravljati, jer svakako novac nije razlog njihovog prosvjeda, iako se vlast i njeni mediji to trude tako predstaviti, pa mnogi, pa i vi, u to vjeruju. Oni smetaju jer su pobjednička vojska, neugodan podsjetnik na to da ova država nije nastala na "antifašizmu" i tekovinama Titove revolucije, nego na porazu "antifašizma" u Europi 1989. i u Hrvatskoj 1991., i na porazu antifašističke Titove JNA. Oni smetaju jer ometaju reviziju povijesti u toku. Ne smetaju vlasti njihova prava ni primanja, nego smetaju oni kao takvi. I da ne primaju ni kunu, i dalje bi smetali. A da primaju i deset puta više, opet bi prosvjedovali, jer se dostojanstvo ne može kupiti novcem niti povlasticama. Da može, nitko u rat ne bi ni išao. Ne isplati se. Svi bi ostali doma i gradili karijeru. Vaša sudbija i sudbina vašeg sina i supruge, koja ima karcinom, uistinu je tužna. Ali kakve veze ima Glogoški s vašom mukom? Zašto ne pišete pisma Milanki Opačić, Mirandu Mrsiću, Predragu Matiću ili Zoranu Milanoviću? Ili Sanji Miklaušević-Pavić koja je otvorila dnevnik s vašim pismom? I koja je sjajno plaćena za to? Pa ne mislite valjda da ga je objavila zato što suosjeća s vama? Ne, samo su vas instrumentalizirali, vas kojem je loše, protiv drugi kojima je isto tako loše, a njima je ionako dobro. Dok se mali ljudi kojima je loše grizu međusobno i skaču jedni drugima za vrat, njima je dobro. Nije njima do vas. Njima je da im pomognete maknuti branitelje iz Savske. Da ste uputili otvoreno pismo Milanki Opačić, budite sigurni da ga ne bi objavili. Niti bi ikog bilo briga ni za multiplu sklerozu, niti za karcinom. Ovako, postali ste dio jedne hajke na jednu skupinu ljudi koja je, kao i židovi u nacističkoj Njemačkoj, proglašena krivcima za sve u državi, pa i za multiplu sklerozu vašeg sina. Ta hajka je ružna, prljava, iskonski fašistička, i ma kako vam bilo teško, to ne opravdava uključivanje u nju. Ta hajka je hajka koju vode poraženi u zadnjem ratu protiv pobjednika, i ništa drugo. I ne prezaju od sredstava, a sredstvo ste vi. Idealno, jer ste bili branitelj, pa se iza vas mogu lijepo sakriti. Na kraju, vi kažete: „Dragi žitelji mahale ispred Savske 66, kako vi malobrojni invalidi, tako i oni brojniji koji stoje iza vas, a kojima ne fali savršeno ništa, skupite to malo dostojanstva što još niste uspjeli prosuti ovih dana, pa se pognute glave raziđite svojim kućama. Dodijali ste više i bogu i vragu. Javnost je zgrožena, kolege branitelji. Ogromna većina braniteljske populacije, također. Samo vam se nitko ne usuđuje proturječiti. Ja vas se nekako ne bojim, mada bih, kažu mi, trebao." Dostojanstvo je upravo ono što je braniteljima oduzeto, zbog dostojanstva su u Savskoj, a ne kod kuće. Dodijalo je njima da se stalno upire prstom u njih. Zgroženi su uglavnom ljudi koji su bili zgroženi i Olujom, koji su bili zgroženi oslobađanjem Gotovine, i oni koji su bili zgroženi izručenjem Perkovića. A bojati se ne trebate njih, nego nekih drugih. I ne zaboravite: vama je gore nego Glogoškom, bar iz vaše perspektive. Ali ima i mnogo onih kojima je gore nego vama. Uvijek ima netko kom je gore. Danas sutra bi netko mogao napisati i slično pismo vama, i pitati vas što se bunite, jer je njemu gore nego vama.