GOSPODINE STRMOTA, IMATE LI VI RJEŠENJE?
Danas nikoga više u Hrvatskoj ne treba uvjeravati kako je demografsko stanje katastrofalno i kako su nam neophodne brze, sveobuhvatne i učinkovite mjere. Svi oni kojima je stalo do budućnosti naše zemlje i ovoga naroda to jako dobro znaju.
Pitanje je samo koliko je toga moguće poduzeti ne bi li se u kratkom roku mogli polučiti pozitivni rezultati. Jer, demografski procesi su procesi dugog trajanja u kojima se negativni trendovi sporo odvijaju i još sporije zaustavljaju i popravljaju. Toliko o demografiji znam, iako nisam stručnjak za to područje. Kao što znam da problemi demografskog urušavanja nisu nastali jučer i da je Hrvatska s njima suočena barem stotinjak i više godina unatrag.
Demografska problematika je višeslojna i nju se sasvim sigurno ne može promatrati jednodimenzionalno, samo kroz prizmu većih plaća i boljeg standarda – što mi ne rijetko činimo. Jer da je rađanje djece ovisilo od toga, mi Hrvati bi već davno nestali. U mnogo oskudnijim i nepovoljnijim vremenima, naše bake i djedovi (da ne idemo dalje u prošlost), imali su višestruko brojnije obitelji, s mnogo više djece nego je to slučaj danas.
I to je samo jedna dimenzija problema.
Svođenje cjelokupne problematike na materijalni položaj pojedinca ili obitelji, dakle, ne pije vodu. Možda je kvaka u tomu da smo se (u većini) toliko promijenili da mnogo više cijenimo materijalne nego neke druge vrijednosti i želimo po svaku cijenu i odmah visok standard i materijalnu situiranost? Koliko mladih parova poznajemo koji imaju normalne uvjete za život, ali žele više i toga radi odriču se zasnivanja obitelji i rađanja djece?
Odlaze li danas u inozemstvo samo oni koji nemaju minimum uvjeta za normalan život, ili među njima ima dobar dio i takvih koji žele više? Legitimno je htjeti i željeti više i bolje i nitko ne može zaustaviti one koji u potrazi za „boljim životom“ (s više novca – jer novac je već poodavno sinonim tog „boljeg života“) odlaze tamo gdje misle da će takvo što ostvariti, ali nemojmo sve skupa prikazivati tako katastrofično i stvarati dojam da su svi koji odlaze gladovali u Hrvatskoj!
Utječu li „moderni“ trendovi primjetni u našem društvu na opće stanje demografije – prije svega propagiranje neograničenih seksualnih sloboda (pa i perverzija), proglašavanje prava na pobačaj „ženskim pravom“ (a svako nastojanje zalaganja za život kršenjem tog prava), naš materijalizam, sklonost životu bez obveza (jer i djeca su za mnoge prije svega „obveza“ i „gubljenje vremena“)? Nismo li u dobroj mjeri podlegli jednom hedonističkom porivu u kojemu nema mjesta za druge ljude, pa ni za bračnog partnera i potomstvo? Zar je odricanje za drugoga, prije svega svoje potomstvo „tlaka“ i „smara“ li to današnje mlade ljude? Kakav je to životni stav?!
Naš osobni egoizam najveća je zaprijeka osnivanju obitelji – u to sam čvrsto uvjeren! Mnogi radije šeću kućne ljubimce (protiv kojih nemam ništa – da ne bih bio pogrešno shvaćen) nego djecu!?
Idu li nakaradno propagiranje „slobodne ljubavi“ (pri čemu mlade djevojke i mladići već u ranoj dobi stupaju u intimne odnose i mijenjaju partnere – što se u ne malom broju slučajeva kasnije odražava na njihovu mogućnost stvaranja potomstva) i pokušaji destrukcije institucije braka kao zajednice muškarca i žene (pa u konačnici i obitelji) u prilog demografskoj slici?
Jesmo li odričući se nekih temeljnih moralnih i etičkih načela, proglašavajući ih „nazadnim“ i „konzervativnim“ i trčeći u susret „suvremenosti“ i „progresu“ upali u klopku vlastitog egoističnog poimanja života koji nas vodi izravno u nestajanje?
Tko još od današnjih političara smije spomenuti moralnu u duhovnu obnovu kao temeljne značajke na kojima počiva zdravo društvo? I tko od njih to uopće spominje? Neki zasigurno i bi, ali na njih bi se odmah sručila lavina optužbi i pogrda, pa bi postali ne samo „konzervativci“ i „nazadnjaci“, nego i „talibani“ koji „vuku društvo u srednji vijek“?! Sve koji pisnu nešto u prilog zaštite obitelji ili ljudskog života proglašava se „konzervativnim revolucionarima“ (jer, valjda pravo na „revoluciju“ imaju samo oni drugi – „progresivisti“, liberali i ljevičari) i razapinje na stup srama, pa većina njih podliježe toj atmosferi koja se smišljeno širi putem naših mainstream medija.
I sve ovo, gospodo draga, nije stvar bilo kakvog ideološkog pogleda na svijet, problem konzervativizma, liberalizma ili nečega trećeg, nego prije svega zdravog razuma i logike. Ili ćemo se rađati ili nas neće biti. Ili ćemo graditi svoju zemlju, raditi i obrađivati je, ili ćemo put Islanda, u njihove luke i skladišta.
Možda sam nešto propustio (dopuštam i tu mogućnost), ali od dr sc Marina Strmote kojega su posljednjih tjedana puni mediji, nisam čuo rješenje za demografsko ozdravljenje Hrvatske. Samo kritike i jake metafore. A kritika bez rješenja je kritizerstvo.
Daleko od toga da su mi današnja Vlada, njezin predsjednik i ministrica Murganić prirasli srcu i sasvim pouzdano nisu napravili sve što su mogli i trebali.
No, pitam se, zašto gospodin Marin Strmota kao kvalificirani stručnjak za demografiju koji (koliko vidimo) ima volje i želje za brzim i djelotvornim mjerama ne okupi ekipu i ne predloži konkretne mjere i rješenja?
Platforma za rješavanje problematike demografije s konkretnim taksativno pobrojanim i utvrđenim mjerama, predviđanjem njihovih učinaka (na kratki, srednji u dulji rok) i izvori iz kojih će se to finacirati – to je ono što bi (po mome sudu) morali napraviti dr sc Marin Strmota i oni koji se okupe oko njega.
Onda bi kritika imala svoju svrhu. I opravdanje.
Ovako je sve to samo prazna priča.
Farizeja imamo i više nego nam treba.
Nažalost.
Zlatko Pinter
