Guido Hornik: Smijemo li pitati i znati do kada će Vlada šutjeti o naplati ratne štete?

Republika Hrvatska je u Domovinskom ratu 1991.–1995. godine pretrpjela velike ljudske gubitke, stradanja branitelja i stanovništva te ogromne materijalne štete, a što je bitno obilježilo njen gospodarski i socijalni razvoj u protekla dva i pol desetljeća. Obnovu i izgradnju porušene Hrvatske umjesto Srbije koja je izvršila agresiju sa svojim četničkim i JNA formacijama trpio je hrvatski narod gubitkom posla zbog razrušenih tvornica, smanjenjem plaća, mirovina, naknada i uvođenjem posebnih poreza koje su direktno utjecale na ekonomski boljitak svakog pojedinca. Iz Državnog proračuna na teret ekonomskog boljitka hrvatskog naroda obnavljali smo kuće pobunjenim Srbima, vraćamo stanarska prava izbjeglim Srbima koji 1991. god. nisu htjeli živjeti u Hrvatskoj, preuzimamo obvezu isplate mirovina boraca NOR-a i bivših pripadnika JNA i drugih novčanih primanja, koja nisu ostvarena u Republici Hrvatskoj i za isplatu kojih nije postojala obveza isplate od strane Republike Hrvatske i nositelja mirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj, plaćamo konvalidacijske mirovine četnicima, financiramo srpska društva i glasila te niz projugoslavenskih udruga čiji je jedini cilj omalovažavanje Hrvatske i hrvatskog naroda, dok nam u isto vrijeme Hrvatska Vlada govori našoj djeci da će imati 27% manju mirovinu i prije nego su počeli stvarati svoj život. Unedogled crpeći Državni proračun, sve dosadašnje Vlade nisu imali hrabrosti niti volje krenuti u naplatu RATNE ŠTETE od onih koji su je i počinili, već im je bilo lakše ekonomski „gaziti“ i uništavati vlastiti, hrvatski narod. Kupovanje „povlaštenih“ saborskih glasova od strane Pupovca i sličnih njemu na svojoj koži osjetio je svaki stanovnik Hrvatske. U tom smjeru Ministarstvo rada i socijalne skrbi te Državna revizija za popis i procjenu ratne štete, 2006. godine, napravili su opsežan dokument s točnim izračunom počinjene izravne materijalne štete za uništenu imovinu kao i nematerijalne štete, a koja se odnosi na žrtve i stradalnike rata te branitelje po raznim osnovama. Izračunom je utvrđeno da počinjena izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosi 236.431.568.000 kuna ili da olakšamo usporedbu, oko 32 milijarde eura, dok su ukupni izdaci za žrtve i stradalnike rata te branitelje po raznim osnovama bili veći od 36 milijardi kuna, sa godišnjom tendencijom rasta od 4,578 milijardi, čime se u 2017. godini dug neizravne štete popeo na preko 82 milijarde kuna ili oko 11 milijardi eura. U studenom 2012. godine, tadašnji međunarodni tajnik HDZ-a i današnji ministar vanjskih poslova gospodin Davor Stier podilazeći biračima izrekao je: „Hrvatska od Srbije može naplatiti štetu. Za takve zahtjeve postoji čak i pravni okvir. Riječ je o Sporazumu o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne republike Jugoslavije, koji je potpisan 23. kolovoza 1996. Prema članku 7. tog Sporazuma, dvije su se države obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo s po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu“. U međuvremenu, Hrvatska tužba za genocid na Haaškom sudu, iako odbačena po pitanju genocida dala je jasnu definiciju da Srbija treba isplatiti RATNU ŠTETU Republici Hrvatskoj, potvrđujući izrijekom: – da je Republika Hrvatska bila napadnuta na svom teritoriju, – da je na Republiku Hrvatsku izvršena agresija od strane JNA i srpskih snaga. Podsjetimo se da SR Njemačka na koju se naši „vladari“ često vole pozivati i danas otplaćuje ratnu odštetu državama protiv kojih je ratovala i na koje je izvršila agresiju. Podsjetimo se da i danas plaća mirovine i naknade ljudima koji su bili zatočeni u logorima i koji su preživjeli stradavanja od Njemačkih vojnika. Što bi naplata RATNE ŠTETE od Srbije značila za Hrvatsku budućnost? Nedavno je spomenuto da je vanjski dug RH 47,2 milijarde eura i uzmemo li u obzir da je ukupni zbroj ratne štete oko 43,5 milijarde eura, nije teško zaključiti da bi se od Hrvatske stvorila zemlja budućnosti i blagostanja za hrvatsku djecu i hrvatski narod, za što su se branitelji borili i ginuli. Godišnjim ratama otplate ratne odštete mogla bi se krenuti prema smanjenju poreznih opterećenja, izgradnji škola, bolnica, vrtića, tvornica, podizanju životnog standarda hrvatskog naroda putem povećanja plaća i mirovina, smanjenju vanjskog duga, umjesto rasprodaje hotela po Jadranu iste urediti i voditi čiju će dobit osjetiti hrvatski narod, a ne stranac… i mogli bismo tako nabrajati unedogled. Po pitanju hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata naplatom ratne odštete mirovine hrvatskih stradalnika više ne bi bile teret i trošak Državnog proračuna RH, već bi trošak za iste snosili oni zbog čije je agresije i došlo do stradavanja i umirovljenja dijela hrvatskih građana koji su branili svoj dom, moglo bi se vratiti sva smanjenja mirovina koja su prouzročena ekonomskom krizom, hrvatskim logorašima koji su prošli torture četničkih iživljavanja mogle bi se isplatiti odštete.