Hebrang za Narod.hr: ‘I danas gazimo po leševima svojih predaka iz ’45. i iz ’91., a da uopće nismo obznanili njihov broj i tko ih je pobio’
Povodom obilježavanja Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima razgovaramo s dr. sc. Andrijom Hebrangom, članom udruge Macelj i nekadašnjim predsjednikom danas ukinutog Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon II. svjetskog rata.
Narod.hr: Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima obilježava se 23. kolovoza kao podsjetnik na taj datum 1939. kada su Hitler i Staljin sklopili pakt. Danas se često zaboravlja da su nacizam i komunizam bili u savezu. Zašto i danas neki pokušavaju ekskulpirati komunizam i zanemariti njegov pakt s nacizmom?
Dr. sc. Andrija Hebrang: Dan obilježavanja totalitarnih režima Europa je upravo i ustanovila zato da bi izjednačila komunizam s nacizmom. Dakle, da se podsjetimo, pakt Ribbentrop-Staljin 1939. godine je uspostavio zajedništvo komunista i nacista i tako su dvije godine djelovali – tako su Poljsku porobili, tako su baltičke zemlje porobili, a onda je u lipnju 1941. Hitler napravio prvu kardinalnu grešku – napao je svog saveznika, Sovjetski Savez i na taj način je taj pakt raskinut. Da to Hitler nije napravio komunisti bi ostali s nacistima do kraja II. svjetskog rata i danas bi povijest svijeta izgledala potpuno drugačije. Sljednici komunista, a to su oni koji 30 godina vladaju i ovom našom modernom Hrvatskom, imaju glavni zadatak da zataje to zajedništvo komunista i nacista. To je u Hrvatskoj posebno došlo do izražaja jer, zapravo, Hrvatska je jedina postkomunistička zemlja koja nije imala prve prave demokratske izbore. Druge zemlje su porazile komuniste na prvim izborima i preuzele vlast. U Hrvatskoj se dogodilo nešto drugo – porazili smo na prvim demokratskim izborima komuniste, ali samo do sljedećeg jutra, kada su svi ti komunisti prešli u pobjednički HDZ i na taj način su, zapravo, u startu izjednačili bivši i novonastali režim. Ti su komunisti koji su bili u početku u drugim i trećim redovima politike, da bi kasnije izbili u sam vrh politike, cijelo vrijeme imali samo jedan zadatak – zatajiti zločine komunizma – zato mi ni danas ne znamo tko je pobio 200.000 ljudi bez suda nakon II. svjetskog rata, zato danas ne znamo tko su ti komunistički ubojice niti je bilo tko od njih procesuiran.
Drugi zadatak im je bio da se opere lik komunizma i da se prikaže kao pozitivan društveni pokret. Da bi to napravili, morali su zatajiti taj pakt Ribbentrop-Staljin i izmisliti početak „otpora“ u lipnju 1941. protiv nacizma. To je, naravno, izmišljeno, to je dan kada je Hitler napao Sovjetski Savez i kad komunistima nije preostalo ništa drugo nego da se brane. Hrvatski komunisti su bili, preko Internacionale, uključeni u svjetski komunistički pokret i dijelili su sudbinu Sovjetskog Saveza. Znači, bili su suradnici nacista do lipnja 1941., nakon toga pokušavaju oprati svoje lice do današnjeg dana. Zbog toga što je najveći broj komunista prešao u pobjednički HDZ, mi danas u Hrvatskoj još uvijek imamo lažnu sliku povijesti, još uvijek nisu izjednačeni zločini komunizma i nacizma. Zbog toga se danas zabranjuje pozdrav „Za dom spremni“, ali se ne zabranjuje „Smrt fašizmu, sloboda narodu“ i „Drugovi i drugarice“, zbog toga danas mi znamo za sve zločine nacista, fašista, ali ni za jedan zločin komunista. I to je nešto što je teški teret hrvatske države. Taj teret vuče Hrvatsku na dno i ne dozvoljava da se promijeni društvena klima – da se komunizam izbaci iz srca i duša hrvatskog pučanstva i da Hrvatska konačno krene naprijed. U konačnici, zbog tog tereta je Hrvatska na dnu Europe po kupovnoj moći – jer se društveni problemi prelijevaju, naravno, na gospodarski sektor i država koja nije riješila svoje povijesne i društvene probleme ne može nikako ići naprijed.
Ono što je najveća tragedija, jest da se ti komunistički zločini jednim dijelom indirektno ponavljaju i 90-tih godina jer tada su nas također napali komunistička Srbija i komunistička Crna Gora i da se te žrtve također skrivaju od javnosti. Tako da smo mi jedina zemlja danas koja gazi po leševima svojih predaka iz ’45. i iz ’91., a da uopće nismo obznanili njihov broj i da nismo obznanili tko ih je pobio. To je teret koji će Hrvatska vući dok se ne promijeni narodno mišljenje koje se dirigira putem medija i politike i dok ljudi ne počnu razmišljati na objektivan i kritički način.
Narod.hr: U posljednje vrijeme pronađene su još neke masovne grobnice žrtava komunističkih zločina iz II. svjetskog rata i poraća – otkrivene su nove žrtve u Jazovki, pronađena su tijela u Prudnicama pored Zaprešića… Vi ste svojevremeno vodili ured za pronalazak i obilježavanje tih grobnica – kako ste zadovoljni time kako sad teče pronalazak i istraživanja tih grobnica?
Dr. sc. Andrija Hebrang: Nikako nisam zadovoljan. To što se radi, to je samo „čeprkanje po površini“, da se simbolično izrazim. Mi nismo u 30 godina hrvatske države, uključujući ova zadnja otkapanja, otkopali niti jedan promil pobijenih 1945. Ovo sve što se sada otkapa – par desetaka posmrtnih ostataka – to je samo predstava za javnost. Suština je puno dublja. Vi da otkopate, a sada u Hrvatskoj ima 940 obilježenih sumnjivih skrivenih grobišta – da ih otkopate Vi morate paralelno kopati u svim županijama, barem na 10 mjesta u svakoj da bi za sljedećih 30 godina iskopali sva ta grobišta. Ovakvom dinamikom, kao što sad vidimo, od nekoliko desetaka do koju stotinu posmrtnih ostataka godišnje trebat će nam negdje 400-500 godina da obavimo sav taj posao.
Narod.hr: U Maclju se danas, 23. kolovoza održava komemoracija za žrtve komunističkih zločina. Hoćete li i Vi obilježiti taj datum dolaskom na Macelj?
Dr. sc. Andrija Hebrang: Nisam siguran hoću li biti na Maclju jer imam određenih zdravstvenih problema, ali ako mi zdravlje bude dozvolilo onda ću biti. Dosad sam bio svih godina, nadam se da ću uspjeti i ove.
Inače, ja sam član udruge Macelj i s njima sudjelujem u svim tim manifestacijama. Međutim, niti udruga ne može sama napraviti ništa kad nema političku podršku. Što se Maclja tiče, ja ću samo podsjetiti Vaše čitatelje da se, prema sadašnjim procjenama, u području Maclja krije oko 13.000 neotkopanih i neotkrivenih posmrtnih ostataka, a da od sveg tog posla nije učinjen niti jedan promil. Ono što smo napravili u Maclju, napravili smo još 1991., kada smo otkopali prva 1162 posmrtna ostatka, a potvrda svega ovoga što sam do sad govorio (o prisutnosti komunista i u vlasti današnje moderne Hrvatske) je sudbina tih 1162 posmrtna ostatka otkopana 1991. – oni su 13 godina stajali u crnim vrećama na tavanu patologije u Zagrebu! Tek kad smo ponovno otkrili gdje su, organizirali smo njihovo dostojanstveno pokapanje na Maclju i sagradili zavjetnu crkvu Muke Isusove – i to je zapravo najveći hrvatski grob. Jedino to grobište žrtava iz tog krvavog razdoblja komunističkih zločina je pošteno odrađeno. Današnja iskopavanja su površna, nestručna i manjkava po svom broju zbog toga što se odvaja minimalna svota – od nekih 200.000 kn godišnje. Namjerno se koče široka iskapanja kakva smo mi počeli s Uredom kojeg smo osnovali. A sve to ima za svrhu da se komunistički zločini i dalje nalaze duboko pod zemljom, zajedno s istinom o tim događajima.
Narod.hr: Postavila bih Vam i jedno pitanje vezano uz aktualna politička događanja i odnos prema Domovinskom ratu. Vladajući Andrej Plenković i Milorad Pupovac u posljednje vrijeme često govore o „pomirenju“. Je li moguće postići pomirenje bez da se prizna istina o agresiji na Hrvatsku?
Dr. sc. Andrija Hebrang: Naravno da nije, ja sam o tome i napisao knjigu prije nekoliko godina pod nazivom „Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku“. No, ja tu nemam pravo puno politički nastupati jer je narod – ogromna većina birača – podržala takvu politiku. Plenković je vrlo korektno prije izbora rekao da ako pobijedi, ide u koaliciju s SDSS-om, dakle s jednom zločinačkom strankom koja je bila sukrivac za genocid nad Hrvatima 90-tih. Narod je znao da se ide u tu koaliciju i dao mu je ogromnu većinu glasova. Prema tome, ja sam jedna izrazita manjina, ali i manjina ima pravo govoriti.
Ono što je problem ja sam pokazao i u svojoj knjizi: Mi smo u glavnom stožeru Saniteta Republike Hrvatske tijekom rata osnovali jedan odjel koji je imao zadatak identificirati i registrirati civilne žrtve – da se ne ponovi ’45. gdje uopće ne znamo koliko je civila ubijeno niti znamo njihova imena. Mi smo osnovali 30-ak mjesta na teritoriju cijele države gdje smo imenovali stručnjake za identifikaciju i oni su imali zadatak u svom okruženju identificirati svaku civilnu žrtvu i prijaviti ju. Tome smo dodali još nestale žrtve i došli smo do broja ubijenih civila – 7.263. Nažalost, 402 od toga su djeca. To je podatak koji se danas krije od javnosti kao što zmija krije noge. Tako da vi danas nećete naći podatak o 7.263 ubijena civila od čega je 402 djece, ni u jednom udžbeniku nego se taj podatak tobože provjerava već skoro 30 godina ne bi li se umanjio.
Dakle, kada mi imamo takvu brojku – od 7.263 ubijena civila, od čega je 402 djece, onda se ja čudom čudim da mi idemo u Varivode gdje je ubijeno 6 srpskih civila, a da nismo prije toga obišli grobove svih ovih 7.263 civila i njihove obitelji – da nismo prisilili ubojice, agresore da plate tim obiteljima ratnu odštetu. Da nismo taj podatak uopće obznanili u našim udžbenicima… A ide se u Varivode s 6 upitnih civilnih žrtava. Svaka civilna žrtva je tragedija za čovječanstvo, ali ovakve brojke se ipak ne mogu izjednačavati i dok se ne procesuiraju ubojice 7.263 civila, do tad nema pomirbe. To nas je naučila i EU koja je rekla da bez istine nema pomirbe. Ja čvrsto vjerujem da bez istine nema pomirbe i da sve ovo što se sad radi bez istine je kratkoga daha. Dakle, prvo istina, a onda iskrena pomirba, nakon što, naravno, agresor prizna i okaje svoj grijeh i nakon što podnese sve one konzekvence koje svaki agresor treba podnijeti. Nekažnjeni agresor, to sam također pisao u knjizi, stimuliran je da ponavlja svoje zločine i u pravilu ih uvijek ponavlja nakon određenog vremenskog razdoblja.
Dakle, ja sam manjina, ali o ovome mogu govoriti kao čovjek koji se time bavi cijeli život jer je i moj otac nestao u komunističkim čistkama pa mi je to bio motiv. Ne mogu shvatiti tu politiku – koji je njezin dugoročni cilj? Kratkoročni mi je jasan – to su poeni u EU, ali dugoročno je za Hrvatsku to izrazito loše – to je ponovno zakopavanje istine kao one iz 1945. Ona nas već desetljećima koči. Narod koji ponavlja svoje greške mora platiti za njih, tako da ćemo i mi to morati platiti.
Izvor:Narod.hr
Autor: Mihaela Tikvica/Foto: fah
