HITNA POMOĆ RATNE BOLNICE SV. VLAHO 'Ja ću se vratiti doma, spavat ću u svom krevetu, ja ću živjet!'

Irena Matulović timu Hitne pomoći Ratne bolnice sv. Vlaho pridružit će se u studenom 1992. Do tada njena svakidašnja zaduženja tekla su rutinski – kao jedna od četiriju sestara u smjeni vodile bi ranjenike na rengen, stavile venski put ili vadile krv... „Bili smo izvrsno organizirani“, priča Matulović, tada tek 18-godišnjakinja, no samo jedan poziv dovoljan je da vam život okrene naglavačke. 'POČELI SU PUCATI PREMA NAMA' „Naš ravnatelj (dr. Damjan Đuričić) je dobio poziv kako se u Cavtatu nalazi deset ranjenika“, objašnjava Matulović. Prvo je bilo nužno pronaći sredstvo kako doći do tamo jer je Hitna pomoć pokrivala samo područje Grada Dubrovnika. „Kombijem od General Turista nas tri sestre uputile smo se s vozačem u civilu i jednim vojnikom. Međutim oni nas nisu odveli u Cavtat već u Radovčiće. Selo je bilo evakuirano, izbjeglice smještene u Hotelu Croatia, ostao je samo jedan stariji muškarac i žena koji nisu željeli otići. Mi smo ih pokušavali nagovoriti, ali u jednom trenutku četnici su nas vidjeli i njih petnaestorica počeli su pucati prema nama“, prisjeća se sa strepnjom naša sugovornica. „Kako su bili udaljeni nismo znali jesu li to naši ili oni. Razbježali smo se svak na svoju stranu. Pobjegle smo u neku garažu, metak se odbio od vrata, kombi je spaljen, a vojnik koji nas je pratio je poznavao teren pa je krenuo prema našima. Pucnjava je trajala sat i pol vremena. Kasnije sam saznala da je među našima bio jedan ranjenik i jedan branitelj je poginuo pa su se odlučili povući.“ 'NEĆU IM DOPUSTITI DA ME ZAROBE' Vozač koji bio lakše ozlijeđen, naime metak mu je okrznuo glavu, sakrio se u bačvu u obližnjoj kući gdje se uskoro onesvijestio. Pokušavajući se vratiti kući, u Popovićima pao je u ruke neprijatelja te sljedeća dva mjeseca provodi kao ratni zarobljenik u logoru Morinj. „On im je kazao kako je Grad naoružan do zuba i ne smiju nam ni prići“, priča Irena Matulović. „Rekli su da su zarobili i tim medicinskih sestara te tu vijest su objavili na njihovoj televiziji. Naravno, to nije bila istina. Nas tri smo se držale zajedno. Najteže je bilo uvjeriti samu sebe kako će sve biti u redu – neću im dopustiti da me zarobe i siluju, ja ću se vratiti doma, spavat ću u svom krevetu, ja ću živjet!“ 'ČETIRI DANA NISMO NIŠTA JELE, NITI PILE' „Znala sam da se moramo maknuti“, vidno potresena nastavlja govoriti, „ne smiju nas pronaći. Po noći smo ih čule kako piju i pjevaju. Odlučile smo se vratiti pješke i izbjegavati ceste kako ne bi na njih naišle. Četiri dana hodale smo po brdima, penjale se i spuštale, obučene samo u uniformu i klompe. Po noći bi spavala na zemlji, stisle bi se jedna uz drugu kako se ne bi smrzle. Slušale smo granate kako prebacuju preko nas. Opet smo naišli na njih, izlazili su iz kamiona kod groblja. Spazili su nas i počeli pucati. Trčale smo niz brdo, bježale smo ne bi li sačuvale živu glavu. Udolina kojom smo morale proći je bila sva u plamenu. Čitavo vrijeme nismo ništa jele, niti pile. Džepove smo natrpale smokvama i grožđem, to slatko nam je valjda davalo snagu. Sjećam se prišle smo mjestu gdje su se utaborili (paravojna agresorska postrojba), prepoznali smo ih po cigaretama Drina. Našle smo jednu limenku Coca Cole, doslovno smo cijedile zadnju kap. Kad smo došle na more ja sam ga rukama grabila i pila je, uopće mi nije smetala slanoća koliko sam bila žedna.“ 'BILE SMO CRNE OD VATRE, PRLJAVE I KRVAVE' „Kolegica Stela je rekla da će ona plivati do Grada. Ja nisam imala snage. Ušle smo u nečiju kuću. Ukućani su nas se prepali. Nisu vjerovali da smo mi medicinske sestre. Bile smo crne od vatre, prljave i krvave. Mislili su kako smo pobjegle iz Crne Gore. Otišle smo u Hotel Croatia odakle smo se javile kriznom štabu“, tumači Matulović. Čitavo vrijeme njihovi najbliži  nisu znali gdje su. Sasvim je vjerojatno kako su se pomirili s najcrnjim scenarijem. „ U Croatiji smo se zadržale sedam dana gdje smo pomagale starijima, bolesnima i nepokretnima. Tamo su imali organiziranu ambulantu, ali im je nedostajalo medicinskih sestara pa nas nisu htjeli pustiti. Tada su ravnatelj bolnice, Branko Jon, poglavarica Samostana kojem je pripadala moja kolegica, muž od druge kolegice i moj otac došli po nas s koćom Europske zajednice koja je dolazila na pregovore. Tu noć smo isplovili“, s olakšanjem zaključuje Irena Matulović . U Srebrenom ih je čekao vozač Hitne pomoći Mladen Bečić. Jutro će ih pozdraviti s viješću kako je Cavtat pao u ruke agresora. Umakle su za dlaku. Ratnu priču doktorice Dragane Adžović-Andrić možete pročitati OVDJE, a vozača sanitetskog vozila Hitne pomoći Branka Markovića OVDJE.