Hoće li se ostvariti poruka iz povelje sa srušenog južnog tornja zagrebačke katedrale

Zagrebačka katedrala

Kao što je katedrala „Notre Dame“ simbol Francuske, tako je zagrebačka katedrala simbol Hrvatske. Možda se sa mnom neće složiti „ modernisti“ koji smatraju da je kravata zaštitni znak Zagreba i Hrvatske. Zato su kravatu ponosno stavili oko vrata banu J. Jelačiću. Tom smo gestom „ opoganjenoj“ Europi htjeli pokazati da pripadamo zapadnoj, europskoj kulturi. Ta ista Europa nije pokazala ni približno isto žaljenje i empatiju prema Zagrebu, kao što je pokazala prema „Notre Dame de Paris“. Tada je u Parizu stradala djelomično samo katedrala, a nama u Zagrebu je uz katedralu stradalo niz crkava, niz sakralnih objekata, i važnih institucija iz kulturnog života Hrvatske. Čak ni domaći mediji nisu dovoljno zainteresirani za stradanje zagrebačke katedrale u potresu, draže im je objavljivati druge nevažne i sekundarne vijesti. Jedan od elektronskih medija je u najavi spomenuo: „ Stradala je u potresu zagrebačka katedrala, simbol Katoličke crkve u Hrvatskoj. Pogledajmo velika oštećenja.“ Da, slažem se. Stradao je simbol duhovnosti u Hrvatskoj. Ali što je sve zaštitni znak Zagreba i Hrvatske? Jesu li to samo kravata i kockice, ili i tome možemo dodati Bašćansku ploču iz 1100. godine, koja je malo poznata izvan granica Hrvatske? Dakako da Hrvatska ima što pokazati, popularizirati, predstaviti u svijetu. Ne samo na sportskom planu, nego i na religiozno kulturološkom planu.

Potres u Zagrebu 22. ožujka 2020. god. sličan onom potresu 9. studenog 1880.godine

To jutro, u nedjelju 22. ožujka 2020. god. bio sam nekim posebnim čudom već budan, jer navečer dugo čitam ili pišem. Ležao sam još u krevetu. Na jednom sam u stanu, na trećem katu u 6,30 sati osjetio kako se cijeli stan ljulja lijevo - desno. Kao da sam na maloj barci na nemirnom moru. Luster se nakon potresa njihao još kojih 15. minuta. Bilo je to vrlo kratko vrijeme, možda ni jednu minutu. Dospio sam samo reći: Isuse pomozi nam. Stan se ljuljao kao da će se zidovi razdvojiti. I odjednom je sve prestalo. Dohvatio sam mobitel i tražio nekog od Fb. prijatelja tko je trenutno budan. Ubrzo sam uspostavio kontakte sa nekim osobama. Prve obavijesti prijatelja bile su potvrda potresa jačine 5,5 po Richterovoj skali. A jedna od poruka bile su dvije fotografije sa snimkom srušenog južnog tornja zagrebačke katedrale. Ostao sam zapanjen tom razornom činjenicom, kao i fotografijom srušene zgrade u središtu grada. Potres se osjetio i u mom rodnom mjestu Desiniću, udaljenom više od 70. kilometara od epicentra potresa.

Potres u Zagrebu 9. studenog 1880. godine

Deset sekunda! Šesti dio jedne minute! Časak, da dva tri puta dahneš, manje neg što treba na smrt ranjenu crvu, da pogine, šta je to u životu čovjeka? Šta je to u povijesti naroda? Ništa. U tečaju poviesti svieta čini ti se, da te mjere neima. Al sada, kad nam se malo vraća sviest i dah, kad je i sam bies prirode, bijući nas, sustao, te se možeš poslije dugih deset dana položiti na uzglavlje, kad ti pod drhtavim nogama neriče podzemni vatreni zmaj  udarajuć svojom kobnom pandžom u srdce hrvatske domovine – istom sad, prolazeći kućami glavnoga grada, mjerimo deset sekunda, pa nam se čini, da je to bio cieo viek, proklet viek. Vi koji toga vidjeli, oćutili niste, poznajete strah, prepast, zdvojnost samo po imenu, mi sve to poznajemo po istini. Kroz osam punih dana potrese podzemni, nepobjedivi demon prirode tlo pod temelji naše priestolnice dvadeset i sedam puti. Hodasmo omamljeni, bliedi, vručica nas tresla, živci da će nam popucati, hodasmo po svetom tlu našega zavičaja poniknute glave, noseći u srdcu očajno čuvstvo, da će nam pod nogama zinuti grob, da će se domovi, gdje smo se rodili, gdje smo sa svojimi milimi trajali sretne dane,, oboriti na nas, da će nas zakopati…… Bilo je, da su sav grad, sve grdne kuće i crkve skoknule u vis i opet se spustile…… Znao sam da je glavni udarac došao iz Zagorja na Granešinu, Remete, preko mirogojskoga groblja u Novu ves, Kaptol, na Jelačićev trg te išao prema Savi.“ ( August Šenoa, Zagrebulje, Vienac br. 47., 1880. )

Pisano svjedočanstvo Augusta Šenoe je potresno svjedočanstvo koje sve nas nuka da se prisjetimo sličnog doživljaja kojeg smo mi svjedoci 140. godina kasnije. Zagrebačka katedrala se tada, u vrijeme Augusta Šenoe dugo obnavljala. Tek je  u jesen 1898. godine, osam godina nakon potresa podignut vrh južnog tornja katedrale. Tada je u jabuku tornja stavljena povelja. „ Iako je oštećena, stručnjaci su pročitali da je u njoj izražena nada da će, kada se ponovno nađe, Hrvati biti složni ( i slavni i slobodni ). Moramo se složiti da će sloga svima koji žive u Zagrebu i Hrvatskoj sigurno biti potrebna, da se ne samo katedrala nego i cijeli grad obnove što kvalitetnije na dobrobit svih koji u njemu žive.“ ( Dragan Damjanović, „ In memoriam južnom tornju zagrebačke katedrale“ Vijenac br. 680, 26. 0žujka 2020. god. str. 3. )

Hoće li se ostvariti poruka iz povelje južnog tornja zagrebačke katedrale

Činjenično stanje stradalih crkava i raznih crkvenih zgrada u Zagrebu i okolici se iz dana u dan sve više otkriva. Mnogim zgradama je potresom poremećena statika, a nekima je dobra statika, ali su materijalne štete vrlo velike. Neki dan sam ostao šokiran fotografijama stradanja zgrade u Voćarskoj 106., gdje je sada gimnazija i gdje žive sjemeništarci. Štete su neprocjenjive. Ono što se decenijama i stoljećima gradilo i obnavljalo sada je u groznom stanju. Vjerojatno će se posljedice i razaranja ovog razornog potresa još desetljećima obnavljati. Kako će i gdje funkcionirati odgojni sustav budućih svećenika, a sada ili u skoro vrijeme gimnazijalaca, veliko je pitanje. Kada se stiša, ili potpuno stane na kraj pandemiji koronavirusa, na površinu će izbiti druga utakmica u Zagrebu: kako obnoviti grad, normalni gradski i kulturno vjernički život. Ono što me osobno raduje i motivira je činjenica da su Hrvati uvijek složni kada je u pitanju neka ugroza, ili velika kušnja za hrvatski narod. Daj Bože, da sačuvamo u vremenu trajanja koronavirusa na nogama naše nacionalno gospodarstvo, male i velike poduzetnike. Jer kad završi jedna utakmica sa virusom i oboljelima, Zagreb i čitava Hrvatska kreću u drugu, vrlo ozbiljnu utakmicu koja se ne smije izgubiti. A to je sačuvati radna mjesta i ne dopustiti na se ekonomski uruši država. Vjerujem da će naša vlada, naši intelektualci i liječnici dobro voditi sve nas i jedinu nam Hrvatsku. Neka nam na pomoć bude Bog i B.D. Marija čiji nas je zagovor štitio stoljećima u teškim povijesnim bitkama i stradanjima opasnima po opstojnost hrvatskog naroda. Opustimo „ kravatu“, a Europi pokažimo koja su nam kulturno povijesna blaga stradala. Napravimo jedan film od barem 40. minuta, gdje ćemo pokazati kako nije stradao zapadni Balkan, niti neka regija, već katolički dio Europe. Neka se naši elektronski mediji i razni „ filmaši“ potrude izvještavati onako kako to treba. Nije stradala obješena „ kravata“, stradao je Zagreb, srce Hrvatske. Stradala je domovina svetog Jeronima i drugih velikih velikana zapadnoeuropskog kulturnog miljea. Kako su kulturološki škrti i neobrazovani naši domaći mediji, pokazatelj je da u godini 1600. obljetnice smrti svetog Jeronima, nisu napravili niti jednu kvalitetnu emisiju o njemu. Daj Bože da se konačno ostvari predviđena poveljom sa južnoga tornja katedrale sloga hrvatskog naroda oko zajedničkih nacionalnih prioriteta.

Gradimo svoju budućnost i budućnost Zagreba na povjesnom optimizmu Augusta Šenoe

„ Oj liepi cviete hrvatski, oj Zagrebe naš, što si skrivio da je upravo tebe nemilosrdna ruka prirode pogodila? Koj je demon podmitio podzemne sile, da se slete na tebe? I tad se sjeti domovina, da je Zagreb izgorio, da ga potres u davna vremena potreso, al da jošte stoji i domovina šapnu, ožarena nadom: Evo gledji me, još Hrvatska nije propala, a nisi ni ti, Zagrebe moj! Upri ljudski, drž se junački, evo vjere, cvjetat ćeš ljepše neg što si evo cvao, jer su ti sinci poštenjaci, junaci. Ni živ neće porušiti našeg prava, naše svetinje, nika moć neće moći porušiti ni tebe, a kukavicam daleka kuća.“

 ( A. Šenoa „ Zagrebulje, vienac br.47, 1880. )