Hoće li se zbog Jovića zacrveniti premijer i udruge koje neće posjetiti njegov grob?

Okanimo se ipak političara i udruga i ne kvarimo priču o 22-godišnjem mladiću Josipu, prvom junaku čija je krv natopila hrvatsko tlo i Uskrs 1991. godine zauvijek učinila "Krvavim"... Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović prošli je tjedan posmrtno, za junački čin u ratu, Redom Nikole Šubića Zrinskog odlikovala Josipa Jovića. Osim toga, pojavit će se i na obilježavanju godišnjice akcije “Plitvice”, u narodu prozvanog “Krvavi Uskrs”, za razliku od premijera Zorana Milanovića koji se, kako sada stvari stoje, neće doći pokloniti prvoj žrtvi Domovinskoga rata. Iako se hiroviti premijer možda još i predomisli, jedno je sigurno – nitko od nevladinih udruga od kojih mnoge žive na račun Domovinskoga rata i njegovih žrtava i junaka nije najavio svoj dolazak. Okanimo se ipak političara i udruga, i ne kvarimo priču o 22-godišnjem mladiću Josipu, prvom junaku čija je krv natopila hrvatsko tlo i Uskrs 1991. godine zauvijek učinila “Krvavim”… Tko je bio Josip Jović Josip Jović rođen je u slabo stojećoj obitelji, a pored njega su pokojni otac Filip i majka Marija skrbili o sinu Tomislavu te kćerima Franki, Mirni i Aniti. Školu je završio u rodnom mjestu, a 5. kolovoza 1990. godine dragovoljno otišao u Zagreb, gdje je postao djelatnik aktivnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova. Osim brojnih poslova osiguranja, prije pogibije odlazi i na terene u Pakrac i Petrinju. Na područje Mukinja 28. ožujka 1991. godine stigla je skupina milicajaca Milana Martića iz Knina s ciljem onemogućavanja prosvjeda djelatnika poduzeća “Plitvice” protiv pripajanja tog područja tzv. SAO Krajini. Na koranskom mostu bile su istaknuta zastave SAO krajine i Jugoslavije, a odbor srpske demokratske stranke u Titovoj Korenici 29. ožujka 1991. godine donio je odluku o promjeni strukture zaposlenih u Nacionalnom parku Plitvice i time su čuvarsku službu preuzeli ljudi iz Knina. Spomenuti događaji zahtijevali su neodložnu intervenciju hrvatskih redarstvenih snaga… Nekoliko stotina pripadnika specijalne postrojbe MUP-a Rakitje, kojom je zapovijedao danas načelnik GSOS-a RH general zbora Josip Lucić, specijalne postrojbe MUP-a Kumrovec te antiterorističke jedinice Lučko krenulo je noć uoči Uskrsa put Plitvica. U ranim jutarnjim satima 31. ožujka, na glavnom pravcu kretanja, kolona vozila s hrvatskim specijalcima napadnuta je iz zasjede na glavnoj prometnici nedaleko od plitvičkih hotela i pratećih objekata. Na kolonu je otvorena vatra iz okolne šume, u autobus pun hrvatskih redarstvenika uletjela je tromblonska mina, na sreću neizvučenog osigurača te nije eksplodirala. Munjeviti izlazak iz vozila, zalijeganje uz cestu, otvaranje vatre u pravcu iz kojeg je pucano, napredovanje po dubokom snijegu koji je tog Uskrsa okovao Plitvice. Nije pomogla ni pancirka… Iako je akcija u potpunosti uspjela i na Plitvicama je uspostavljen red, ostat će upamćena po prvoj hrvatskoj žrtvi. Krv Josipa Jovića natopila je snijeg, a sedam pripadnika specijalne policije je ranjeno. Prema riječima suboraca, Jović je bio najistureniji u napadu, pucao je u smjeru pošte. Iako je na sebi imao pancirku, netko od terorista ga je pogodio u nezaštićeni dio tijela. Kola hitne pomoći stigla su u trenu, a nakon dužeg čekanja ukrcan je u sanitetski vojni helikopter još uvijek dajući znakove života. No, preminuo je na putu do bolnice. Dvadesetdvogodišnji Josip Jović bio je prva hrvatska žrtva u Domovinskom ratu… Nakon nesretne pogibije pokopan je uz sve vojne počasti na mjesnom groblju u Aržanu. Na Uskrs 1994. u Aržanu mu je otkriven spomenik. Josip Jović posmrtno je promaknut u čin bojnika. Odlikovan je visokim državnim odličjima: Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom; Spomenicom Domovinskoga rata; Spomen značkom I. gardijske brigade “Tigrovi”; Spomenicom I. poginulog redarstvenika Ministarstva unutarnjih poslova u Domovinskom ratu. Njegova majka Marija i danas se guši u tuzi, ali i ponosu. Odašilje poruke mira zbog kojeg bi, da je potrajao, Josip danas vjerojatno bio otac i suprug, a ona baka. “Kao majka u tuzi i boli, molim Boga za svakoga, da bude mira i reda među nama, da budemo kao braća i sestre, da nema mržnje, da nema psovke jer nema nam koristi od toga”, rekla je Marija Jović primajući u ruke odličje za junački čin u ratu svog poginulog sina, prve hrvatske žrtve, koja je nedovoljno zanimljiva velikom broju političara, a posebno kojekakvim “platformama i Documentama” koje zarađuju na lažnoj brizi o ljudskom dostojanstvu.