Hrvati za ovo ne znaju, ali Haag bi trebao: Četnici su spalili više od 200 živih civila u vukovarskoj pekari!
Iz pekare "Rajšić" nitko živ ni mrtav nije više izašao. Iz nje je u potocima tekla krv. Ta pekara i danas postoji u Vukovaru. Tražili smo da se digne spomenik za te spaljene ljude, ali vlasti nisu odobrile. To bi valjda značilo priznavanje zločina – priča Mađar.
Genocid je upakiran u strogu definiciju koja se ne bavi detaljima, iako su detalji, ma koliko mučni bili, ključni u opisivanju patnje koje su, na žalost, mnogi Hrvati prošli. Priča o Voćinu u kojem su Beli Orlovi 48 civila ubijali batom za meso, sjekirama, motornom pilom i dobacivali se odrezanim glavama, nekim je čudom došla do javnosti. Čudom, kažemo, jer se najbrutalniji zločini od hrvatske javnosti skrivaju već dvadeset godina. Razloge skrivanja jezivih detalja otkriva nam vukovarska legenda, branitelj Josip Horvat Mađar:
- Nisam jednom pokušao ukazati na užase koji su se dogodili u vrijeme Domovinskog rata. Ali, govoriti istinu o onome što su nam Srbi uistinu činili je opasno, i to po život. Ja, pak, nemam što izgubiti. Sa normalnim životom raskrstio sam još tjekom ratovanja i gazenja po leševima žena, djece i staraca po vukovarskim ulicama. Zato ću odmah reći da je svako moje svjedočenje bilo spriječeno jer se oduvijek nastojala umanjiti šteta koju su nam nanijeli četnici. Da kažemo istinu, sprječava nas UDBA – kazao je bez uvijanja Mađar i s jednakom lakoćom nadodao da mu je, prilikom njegovog pokušaja da ukaže na zločin u vukovarskoj pekari, došla krim policija i prekopala stan tretirajući ga kao kriminalca.
- Nisam jedini koji želi javnosti otkriti neke istine koje se taje. Takve se zatvara u ludnice, zatvore ili jednostavno – ubije. Moj pokojni suborac, veliki čovjek i branitelj Marinko Bosanac nije poginuo u prometnoj nesreći niti prirodnom smrću. Ubijen je, mi to znamo, i to zbog istine na koju je ukazivao. I mene su u Zagrebu pokušali ubiti – tvrdi heroj Vukovara, Josip Horvat Mađar.
- Mediji nas ne žele slušati, a ne znam kome to sve nismo ispričali. Ovčara se nije mogla sakriti, previše snimaka, svjedoka i u konačnici, masovna grobnica kao neoboriv dokaz. Više od 200 vukovaraca neće biti nikad identificirano jer njihova tijela ne postoje. Pretvorena su u pepeo. Bilo je to onog dana kada si marširali po Vukovaru i pjevali "Bit će mesa, klat ćemo Hrvate". Četnici su odvlačili civile i branitelje, kako bi koga uhvatili, u pekarnu Rajšić na Drvenoj pijaci i tamo ih mučili i klali, ali najčešće žive gurali u velike peći i palili. Iz te pekare nitko živ ni mrtav nije više izašao. Ta pekara i danas postoji u Vukovaru. Tražili smo da se digne spomenik za te spaljene ljude, ali vlasti nisu odobrile. To bi valjda značilo priznavanje zločina – priča Mađar.
O ovom zločinu se, uistinu, zna jako malo ili gotovo ništa. Pokoja rečenica na forumima o jezivoj pekarni Đorđa Rajšića ili usputno svjedočanstvo preživjelih svjedoka. Jedna od njih je Hrvatica rođena 1933. godine. U svom iskazu na sudu kazala je između ostalog i ovo:
"Za kratko vrijeme došao je moj susjed Vlado Kovačević za kojeg sam čula da je bio vojvoda u Vukovaru. Prišao mi je, pružio mi ruku i cinično mi se nasmijao davajući mi sućut za mog sina kojeg su netom ubili. Tad je došao onaj četnik iz pekare i rekao mom mužu da ide preko. Taj četnik ga je odveo u pekaru iz koje je tekla krv. Iza tog ugla, u toj pekari su klali, tukli i spaljivali ljude" – kazala je svjedokinja, a nitko nije odreagirao.
Vukovarski branitelj i zatočenik srpskih logora Zvonko Mašić, koji prodaje svijeće i krunice, možda pedesetak metara od masovne grobnice na Ovčari tvrdi istu stvar:
"Znate li da se isti dan kada je uhapšen Goran Hadžić iz Borova Sela u Srbiju iselilo 16 obitelji? Znate li da su se od 78 odvezenih hrvatskih branitelja u selo Veru vratila samo trojica preživjelih? Zašto se ne govori o 200 ispečenih u pekari na Drvenoj pijaci, na Olajnici? O tome se šuti, a sve u ime nekog suživota. Mi ne možemo živjeti sa zločincima!" riječi su Zvonka Mašiča.
Kako god da se definira pekarna smrti, najužasnija je činjenica da za to malo tko zna. Jer, ako ne znaju Hrvati, kako će onda to saznati Haag?
- Autor: Snježana Vučković
- Photo: caporice-runjik.blogspot.com/screenshot
