Hrvatima pale kuće i ne daju struju!

Joso i Gordana Valentić iz Kozare kod Banje Luke, već 5 godina godina žive u SFOR-ovom kontejneru, bez struje. Kuhaju na plin, a televiziju gledaju na akumulator. Improvizacije im, kažu, ponekad ne izdrže, pa se vrate staroj dobroj petrolejki, koja sada visi kao povijesni ukras na zidovima onih koji im onemogućavaju normalan život

Pravo lice povratka prognanika u Republiku Srpsku rijetko se spominje. Hrvati se tamo osjećaju zaboravljenima, prije svega od hrvatske politike, a onda i od entitetskih vlasti. Tek pokoji vapaj biskupa banjolučkog Franje Komarice podsjeti da Hrvata tamo još uvijek ima, no i njega se zanemaruje. Najbolji primjer su rijetke obitelji koje su se usudile vratiti u Republiku Srpsku i zbog toga sada plaćaju danak.

 

Joso i Gordana Valentić iz Kozare kod Banje Luke, već 5 godina godina žive u SFOR-ovom kontejneru, bez struje. Oni su jedini povratnici, uz jednu staricu u to nekoć hrvatsko selo u kojemu je prije rata bilo 500 Hrvata u 73 kuće. Kuće su sve 1995. opustošene i porušene i nemoguće se bilo do danas tamo vratiti, jer selo nema struje, asfalta ni druge infrastrukture. Opustošeno je i seosko groblje s kapelom i škola koju je pohađalo 100-ak djece. Danas tamo djece više nema, pokoja kuća je obnovljena, a tek je nedavno stigla strujna mreža nakon brojnih apela koje su vlastima uputili biskup Komarica i tamošnji ljudi.

 

Pet godina bez struje

 

Najbliža kuća obitelji Valentić je na tri kilometra, a do crkve imaju 5 do 6 kilometara. Žvi se kao u 19. stoljeću, a selo je pola sata od Banja Luke i dva sata od Zagreba. Vrijeme je ovdje stalo. Valentići, koji pet godina žive kako žive, trenutak medijske pažnje su doživjeli tek nedavno, kada je u Kozari zapaljena kuća hrvatskog povratnika Mirka Agatića. Tek tada se pogledalo i na njih.

 

Valentići su ispričali kako uspijevaju preživjeti u improviziranom objektu, kako kuhaju na plin, a televiziju gledaju na akumulator. Improvizacije im, kažu, ponekad ne izdrže, pa se vrate staroj dobroj petrolejki, koja sada visi kao povijesni ukras na zidovima onih koji im onemogućavaju normalan život. Zimu nekako proguraju, no ljeta su u kontejneru paklena. Nema struje, pa nema ni hladnjaka i nemaju gdje držati hranu, požalila se Gordana. Da bi napunili mobitel idu kod susjeda, a kontejner im je i kuhinja i blagovaonica i spavaonica. I tako broje dane, čekajući da ih netko vrati u stoljeće u kojem žive. Ova obitelj je bez kuće ostala u ratu i nikada im nitko nije pomogao da je ponovno sagrade. Njih dvoje su umirovljenici, pa sami to ne mogu učiniti. Za sada imaju samo obećanje da će im biti obnovljen dom.

 

Na proljeće Ministarstvo za izbjeglice pokreće obnovu četiri kuće u selu i tada bi krov nad glavom mogli dobiti i Valentići. Struja je na domak. Stupovi su u selo došli, ali struja još nije do kuće Valentićevih. Nadaju se da bi njihov kontejner mogao dobiti struju do trenutka kada im se obnovi kuća. No, sve je to njima još tako daleko. U međuvremenu je mještane sela uzdrmala i vijest da je hrvatskom povratniku Mirku Agatiću spaljena kuća. Otada nitko ne spava mirno.

 

Vratio se iz Hrvatske i našao zapaljenu kuću

 

Agatićeva kuća polivena je benzinom i zapaljena sredinom siječnja, baš oko srpske Nove godine. Vijest o paležu prolomila se tek oko 20. siječnja, jer ni sami nisu znali da im je kuća koju su obnovili samo gomila pepela. Bili su, naime, nekoliko dana odsutni. Mirko Agatić u Kozari se rodio, rastao, volio i ljubio taj lijepi i plodni kraj, u srce je urezao pogled ispred svoje kuće. Vlastitim snagama je 2010. uz pomoć djece, obnovio svoj pradjedovski dom.

 

"Nije me bilo 6 ili 7 dana. Kada sam došao kući 20. siječnja, zastao sam dolje kod raspela. Nema Isusa. To sam znao, ranije su mi javili da ga je je netko bacio. Javili su mi i da mi je krov kuće nešto potamnio, no da su prišli bliže vidjeli bi da je u potpunosti izgorjela. Ja sam zastao kod križa, a dao sam zetu ključ da otključa kapiju i on je otišao i vratio se s viješću da je sve zapaljeno!", ispričao je Agatić na zgarištu svog doma kazavši kako sada ima osjećaj „da više nema ništa". Gazeći pepeo svoje kuće zatražio je od političkih, policijskih, konzularnih i drugih predstavnika da se pronađu palitelji njegove kuće, jer bez toga ništa nema smisla. Ako se počinitelj ne pronađe, nema smisla u slu više praviti kuću.

 

"Ona će opet biti srušena. Ljudi više ovdje ne spavaju mirno", poručio je Mirko. Iako su novinari pokušavali dobiti od njega potvrdu da je kuća srušena na nacionalnoj osnovi, Mirko je u više navrata poručio: "Neka se pronađe počinitelj - i dalje će biti sve jasno". Ni sam ne može pojmiti tko bi mu zapalio ognjište kada su on, njegova supruga i njihovi roditelji uvijek gajili dobrosusjedske odnose sa svima. Nakon požara pitali su ga službenici, koja je bila vrijednost njegova objekta. On je kazao da je za njega vrijednost kuće koju je izgubio - milijun maraka - a neka oni napišu što hoće.

 

"Vidite li ovaj pogled ovdje, to je nešto što veže čovjeka. Rekao sam im na koncu neka napišu koliko hoće", priča Agatić.

 

Gradonačelnik nije došao, Dodik nazvao

 

Direktor policije RS Gojko Vasić, konzulica RH Dunja Jevak i pomoćnik ministra za izbjeglice RS Ivo Kamenašević posjetili su obitelj Agatič i njihovu izgorjelu kuću. Vasić je potvrdio da nema dvojbi da je požar podmetnut, jer su policija i protupožarni inspektori našli takve tragove prilikom uviđaja.

 

Gradonačelnik Banja Luke nije došao. Bio je pozvan, međutim nije se odazvao i došao osuditi paliteljski čin. Prvi čovjek RS-a Milorad Dodik, Agatića je nazvao na telefon. No, ni on nije došao. Nisi došli ni predsjednici najjačih hrvatskih stranaka Dragan Čović i Martin Raguž.

 

Još je to jedna poruka Hrvatima u Banja Luci, koji se, kako reče jedan svećenik, osjećaju kao da nemaju nikoga osim Boga. Hrvati u RS-u su konstitutivan narod. Trebali bi uživati sva prava, baš kao i Hrvati Širokoga Brijega ili Mostara, no to nije slučaj.

 

Kao što je 7Dnevno i objavio, veća prava uživaju nacionalne manjine u Hrvatskoj, nego konstitutivni Hrvati u Banja Luci.