HRVATSKA BRANITELJICA LARISA LUCIĆ

HRVATSKA BRANITELJICA LARISA LUCIĆ: Krenula sam kupiti poginule i stala hipnotizirana prizorom- trudnica zavezana za stablo rasporenog trbuha iz kojeg je ispala beba, obadvoje mrtvi... Larisa Lučić- hrvatska braniteljica ispričala je za Braniteljski portal jedan dio svoje potresne ratne priče... Ovom prilikom želim zahvaliti svim suborcima koji su bili uz mene kad je trebalo. Isprićat cu Vam ukratko moj kako ja to zovem"križni put",jer za cijelu priču bi trebalo jako puno vremena, a i ponovnog prisjećanja teških dogadjaja.Bila sam učenica medicinske škole,naravno,rat je prekinuo moje školovanje do kraja.Naknadno smo završavali kurseve kako bi dobili diplome. Zajedno sa diplomom dobila sam i poziv za mobilizaciju,s obzirom na moju struku,medicinara je bilo jako malo.NISAM morala odazvati se pozivu,ali jesam. Otišla sam i prijavila se. Bila sam uvijek sitna i djetinjasta,pa su me malo čudno gledali,no dobro.Zadužila sam uniformu i kalašnjikov,ali za prvo vrijeme su me zadržali u ratnoj bolnici.Medjutim došao je dan...Zapravo noć,kad su došli po nas par u bolnicu za hitno izvlačenje ranjenika. U medjuvremenu sam svladala rukovanje odužjem i koliko toliko pucanje,no bombe oko struka su mi ulijevale veću sigurnost.Mi žene smo uvijek bile u strahu od zarobljavanja i silovanja,jer znamo kakva smo tijela dobijali u razmjeni,a bomba je tad najbrže rješenje.Nisam se bojala. U tim trenucima ne osjećaš strah.Vise adrenalin i svaki način pokušaja izvlačenja ranjenih.Najviše se sjećam mirisa baruta i spaljenih ljudi.Ništa se ne može usporediti sa tim.Još uvijek ponekad osjetim taj miris.Poslije je sve to nekako išlo normalno.Pucanje,obraditi ranjenika koliko možeš i znaš i zovi sanitet.Ajmo dalje. Navest ću jedno naše hrvatsko selo koje su zauzeli srbi. Bilo je potrebno vratiti ga pod svaku cijenu,jer smo ratovali na takvom dijelu da ukoliko bi se probili,padao bi cijeli dio ili čak cijela Slavonija.Uspjeli smo.Prosli smo tenkovima.Prošli su nasi iz POČ-a,pješadija i red je došao da se obrade mrtvi i ranjeni.Od sveg užasa oko sebe vidjela sam samo jedno i kao hipnotizirana krenula tamo.Za drvo svezana trudnica,pred porod negdje,rasporenog stomaka iz kojeg je visila utroba,i ispred njenih nogu beba.Mrtvi oboje.Još topli.Prvi put nisam uspjela isključiti emocije. Ostala sam prestravljena tim prizorom.Slomila sam se... Selo se zvalo Tramošnica. Ubrzo nakon toga pala je granata na rubnom dijelu grada uz njihove i naše rovove,i dobila sam geler u kralježnicu.Ostala sam nepokretna.Bez šanse za oporavak,rekli su mi.Ne znam kako,ne znaju to objasniti ni liječnici ni dan danas.Kažu snaga volje.Ali uspjela sam se dići na štake iz kolica.Tih istih kolica u kojima su završili moji suborci iz Savske.I to oni koji su imali sreće.Oni nisu ostavili živote tamo,ali su ostavili srce i dušu. Danas jos uvijek nosim uspomenu na rat u kralježnici,ali usprkos zabranama svih liječnika,rodila sam troje djece, troje zdravih hrvata.Moj najveći ponos.I uz sve to- koliko sam mogla dati domovini,dala sam joj i troje budućih,ako ustreba opet,branitelja,koje odgajam u duhu naše domovine,i koji će prvi stati na crtu obrane,kao što im je i majka stala.