Hrvatska, država u kojoj udbaši hapse hrvatsku policiju

Prije dva dana je u Vukovaru hrvatski policajac zadužen za čuvanje ćirilićnih ploča odlučio skinuti istu, te nas tako sve posramio odradivši posao koji smo trebali odraditi svi mi. A jučer, u vrijeme dok smo mi slavili Dan neovisnosti, bili na Thompsonom koncertu ili jednostavno sjedili u svojim foteljama, tog su čovjeka uhapsili. Herojski čin mladog čovjeka, inače sina poginulog hrvatskog branitelja, koji bi nas sve mogao podučiti tome kako se bori za ono u što se vjeruje i što se voli. Za udbašku vlast ovo je jako težak udarac, jer u biti, samo represivni aparat uvijek stoji izmedju naroda i onih koji taj narod tlače. Pa kada se to što je trebalo biti represivni aparat okrene umjesto na narod, na one koje treba štititi, to je poruka da ne može biti jasnija. Nije li i Čaušesku dobio neku sličnu poruku prije nego su ga javno strijeljali? Ova Vlada ne radi ama baš ništa pozitivno za Hrvatsku, a u pauzama kada se ne bavi zaštitom udbaških ubojica i spriječavanjem njihovog izručenja postavlja nam ćirilićne ploče i uvodi svako malo nove poreze i namete. U nekoj drugoj državi bilo bi samo pitanje dana hoće li ljudi prije podivljati od gladi ili od bijesa, no pokazuje se kako Hrvati mogu trpjeti i šutjeti dulje od ikog drugog. I to nam nikako ne služi na čast. Ja se doista pitam gdje su nestali oni heroji koji su jurišali na 3. vojnu silu u Europi, a da im je glavno oružje bilo njihovo srce. Gdje je nestao narod koji je bio spreman sve riskirati i sve dati kako bi bio slobodan? Predugo se šuti u Hrvatskoj, a glave su nam već toliko pognute da ih više ne možemo pognuti. I svako malo neki novi udarac, a mi šutimo i dalje. Do kada? Sloboda se ne poklanja. Nije nam bila poklonjena ni prije više od dvadeset godina, neće biti poklonjena ni sada. Jer, ne zavaravajmo se, mi odavno nismo slobodni. Prestali smo to biti jako brzo nakon što je završio Domovinski rat. I od onda učimo neku novu, izmišljenu i falsificiranu povijest, koja govori o jednakoj krivici i bratstvu i jedinstvu. Ne da nas pacificiraju, nego nas lobotomiziraju. A mi šutimo. Tu i tamo odradimo poneki 'miran i dostojanstven' skup i vraćamo se isto tako 'mirno i dostojanstveno' doma kako bi nastavili šutjeti. Doista bih voljela kada bi mi netko objasnio što je dostojanstveno u tome kada se okupimo i stojimo par sati po kiši ili snjegu, dok istovremeno vladajući sjede u udobnim foteljama i gledaju nas umirući od smijeha. Kakvo je dostojanstvo u tome da okupljeni šutimo ili pak govorimo preko mikrofona ono što uglavnom jedni drugima i govorimo, a što osim nas samih nitko drugi ne sluša? Izgovorimo ono što nas tišti, spakiramo se i vratimo doma, a da apsolutno ništa nismo korisnog napravili ni za sebe, ni za svoju zemlju. Meni takva okupljanja uopće nisu dostojanstvena, nego mi više liče na priznanje naše vlastite nemoći i straha. Ako već riješimo izaći na ulicu i prosvjedovati, onda ti prosvjedi trebaju na nešto i ličiti, putem njih se nešto treba zahtijevati i to na način koji jasno govori kako ne namjeravamo odustati i za dva sata otići sa prosvjeda. Tek tada bi prosvjedi imali nekog smisla. Ovako ne činimo ama baš ništa. I tako nam se povijest neprestano ponavlja. Franjo Gilja prije dvadeset godina dao je svoj život za slobodnu Hrvatsku, boreći se protiv srpskog agresora. Jučer, njegov je sin Igor Gilja dao svoj posao, svoju slobodu i svoju budućnost u borbi protiv nasilnog postavljanja ploča pisanih jezikom tog istog okupatora. Hoće li i njegov sin jednoga dana doći u poziciju da svoj život ili svoju budućnost daje za Hrvatsku, ili ćemo se prije toga rješiti ove udbaške stoke koja nas proganja i ubija već desetljećima? Do kada ćemo šutjeti, braćo i sestre Hrvati? Do kada mirni i dostojanstveni skupovi i prosvjedi kojima ne rješavamo ama baš ništa, osim što nam se smiju dok smo mi tako 'mirni i dostojanstveni' potrošili i zadnju lipu iz džepa kako bi na taj način izrazili svoje nezadovoljstvo, za što njih uopće nije briga sve dok su sigurni na vlasti? Mi imamo puno pravo zahtijevati smjenu vlasti i iskoristimo to pravo dok nas nisu sve pohapsili ili nam napravili još nešto gore. Jer, nije to više samo pitanje nas i toga kako je nama. Udbaši vladaju Hrvatskom. Danas jednako kao i nekada rade što hoće i nikome ne odgovaraju za to. Kakva budućnost čeka našu djecu ako mi ne učinimo ništa?   Diana Majhen Izvornu vijest možete pogledati OVDJE