HRVATSKA JE U JEKU VELIKOSRPSKE AGRESIJE, ZA VRIJEME "DIKTATORA" TUĐMANA PRVI I JEDINI PUT IMALA VLADU DEMOKRATSKOG JEDINSTVA

U najtežem razdoblju novije hrvatske povijesti, Republika Hrvatska je imala vladu demokratskog jedinstva (u razdoblju od 17. srpnja 1991. do 12. kolovoza 1992. godine); dakle, u jeku velikosrpske agresije, kad je bio u pitanju biološki opstanak samoga naroda. Bila je to treća vlada po redu u kojoj su osim vladajućeg HDZ-a sudjelovale sve oporbene parlamentarne stranke, ali i ugledni pojedinci nestranačke orijentacije. Sporazum je potpisalo 8 stranaka (HDZ, SDP, HDS, HKDS, HNS, HSLS, HSS, SSH) a glavni ciljevi Vlade bili su osigurati obranu zemlje, zaštititi stanovništvo na agresijom ugroženim područjima, skrbiti za prognanike i izbjegle i izboriti se za međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Uz sve nepovoljne okolnosti Hrvatska se uspjela obraniti i izboriti za međunarodni nadzor na okupiranim područjima, uslijedilo je međunarodno priznanje (15. siječnja 1992.) od 15 zemalja tadašnje EZ i još nekih država i 22. svibnja 1992. godine je primljena u punopravno članstvo UN-a. U Hrvatskoj u vrijeme rata nitko nije bio gladan - osim u područjima koja su bila u okruženju agresorskih snaga i odsječena od ostatka zemlje - mada je na vrhuncu izbjegličke krize (tijekom 1992/93.) bilo oko milijun prognanika i izbjeglica - preko 700.000 s područja Hrvatske a ostatak iz BiH i s drugih prostora bivše SFRJ.   Najširi mogući društveni i politički konsenzus oko najvažnijih, vitalnih pitanja bio je tada pitanje opstanka Hrvatske i on je postignut zahvaljujući konceptu pomirbe kojega je zagovarao i nastojao ostvariti prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman koji je jako dobro znao da bi bez stabilnosti unutar države i jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske borba za samostalnost bila bitno otežana, pa u konačnici i neizvjesna. Danas se s nostalgijom sjećamo tog jedinstva i solidarnosti i ogromnog, nemjerljivog doprinosa što su ga pored građana Hrvatske u obrani i uspostavi samostalne države dali Hrvati iz BiH i iseljeništva. S odmakom od 28 godina, danas možemo konstatirati da je to bila jedino moguća i jedina ispravna politika.   Hrvatska je tada imala polupredsjednički sustav, što je s obzirom na situaciju u kojoj se nalazila bilo sasvim primjereno i opravdano, iz niza razloga - a prije svega zbog potrebe promptnog donošenja vrlo važnih, životnih odluka i funkcioniranja vojske, policije, državnih institucija i sustava u cjelini. Bilo kakav parlamentarizam u tim bi uvjetima bio poguban. Naravno, bilo je i onih koji su dr. Tuđmana zbog toga nazivali "diktatorom", javno vrijeđali i izrugivali putem medija (u isto vrijeme tvrdeći kako u Hrvatskoj "nema medijskih sloboda"), ali to je bila klika koju je nešto kasnije sam predsjednik dobro definirao nazivajući ih "crnim, zelenim i žutim vragovima". Njima nije nikad trebala samostalna Hrvatska niti su je željeli.   Dakle, u krajnje nepovoljnim okolnostima, mudrom i promišljenom politikom i sjajnom diplomatskom strategijom, Hrvatska je za kratko vrijeme prešla put od "neželjenog čeda" u međunarodnoj zajednici do priznate države i članice UN-a, uspjela se obraniti - i osloboditi svoja područja i što je najvažnije, unatoč velikim žrtvama sačuvati stanovništvo od još veće pogibelji. I sve je to postignuto u vrijeme dr. Tuđmana i vladavine tada najveće stranke HDZ-a. To što su mnogi njegov koncept nacionalne pomirbe zlorabili kako bi rastakali temeljne vrijednosti ove države i nametnuli svoju matricu "slobode" i "demokracije" je druga priča i ovaj fenomen traži posebnu analizu. U našoj povjesnici ostaje zapisano da je tih ratnih godina 1991/92. Hrvatska prvi i jedini put imala vladu demokratskog (nacionalnog) jedinstva, uz vrlo široki politički konsenzus oko temeljnih pitanja i bezuvjetnu potporu goleme većine hrvatskoga naroda i građana i dijaspore. Prije nepune dvije godine, na predstavljanju knjige Franje Gregurića Vlada demokratskog jedinstva, dr. Davorin Rudolf, znanstvenik i političar, redoviti član HAZU i član  Svjetske akademije umjetnosti i znanosti (World Academy of Art and Science), sveučilišni profesor međunarodnoga javnog prava u miru i doktor pravnih znanosti, prvi ministar pomorstva u Vladi Republike Hrvatske i ministar vanjskih poslova (bio ministar u tri prve hrvatske vlade), veleposlanik Republike Hrvatske u više zemalja i vršitelj mnogih drugih državnih dužnosti rekao je kako je  "Vlada demokratskog jedinstva tada održala Hrvatsku 'na nogama' - postigla je da se Hrvatska naoruža, zbrinula ogroman broj izbjeglica i zemlju opskrbila dovoljnim brojem namirnica. to je, smatra, bila prva i jedina prava koalicijska vlada u hrvatskoj novijoj povijesti koja je u svom sastavu imala četiri akademika i 14 sveučilišnih profesora te više gospodarstvenika.   'To je bila hrabra i pametna vlada i apsolutno odana RH'."   (Vidi: https://www.tportal.hr/kultura/clanak/predstavljena-knjiga-vlada-demokratskog-jedinstva-franje-gregurica-foto-20171110/print; stranica posjećena 8.7.2019.) Što god tko mislio o pojedinim političarima iz tog vremena, činjenice govore kako su tada ostvareni temeljni ciljevi obrane, stvaranja, oslobađanja države i njezinog međunarodnog pozicioniranja i to se ne može opovrgnuti.   Trebamo li se danas upitati:   -Zašto ni po jednom pitanju nije moguć nacionalni konsenzus?   -Zašto smo u tolikoj mjeri podijeljeni i posvađani kao nikad prije?   -Zašto imamo ovako loš sastav Sabora (u svakom pogledu - od intelektualne potkapacitiranosti do manipulativnog ponašanja zastupnika i njihove nekompetencije)?   -Što nam je donio naš parlamentarni sustav ovakav kakav jeste i izborni zakon ovakav kakav jeste? Kad budemo u stanju hladne glave i trezveno odgovoriti na ova pitanja, onda će nam se ponuditi i odgovori kako dalje. I prestat ćemo praviti bauka od polupredsjedničkog sustava koji je dobar za jednu Francusku, ali za nas ne. Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti