Hrvatska pomoć Bošnjacima bila je četiri puta veća nego Herceg-Bosni

Alija Izetbegović često se pozivao na moralna načela jer je bio uvjeren da ga njihovo nepoštovanje udaljava od osnovnih načela islama.

No moralnih načela nije se držao kad je bila riječ o Hrvatima i službenoj politici Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Nije htio priznati ni elementarnu političku činjenicu da bez izlaska bosanskohercegovačkih Hrvata na referendum o neovisnosti međunarodna zajednica ne bi priznala Bosnu i Hercegovinu. Izlazak Hrvata na referendum tumačio je “dvoličnom politikom” Zagreba. Bojeći se promjena granica i otcjepljenja dijela teritorija pod kontrolom odmetnutih Srba, hrvatski politički vrh deklarativno podržava suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, a istovremeno dosljedno i planski radi na razgradnji Bosne i Hercegovine, napisao je u knjizi Cirila Ribičiča 2001. godine, piše Večernji list Tvorac mita o podjeli Bosne i Hercegovine  Izetbegovićeve tvrdnje o “dvoličnoj politici” u suprotnosti su s elementarnim činjenicama. Naime, referendum o neovisnosti BiH održan je potkraj veljače 1992., a Hrvatska je tada već bila međunarodno priznata, s jamstvom međunarodne zajednice da se granice neće mijenjati. Tvrdnja o “dvoličnoj politici” Zagreba Izetbegoviću je bila alibi za izigravanje Cutileirova plana, koji je prihvatio zbog taktičkih, a potom odbacio zbog strateških razloga. Treba napomenuti da je Izetbegović glavni tvorac mita o podjeli Bosne i Hercegovine u Karađorđevu jer je uoči sastanka Tuđman–Milošević pisao hrvatskome predsjedniku da će mu Milošević ponuditi podjelu BiH. Već se zdravorazumskom analizom može uočiti proturječnost “dogovora u Karađorđevu”. Ako su se Tuđman i Milošević dogovorili o podjeli BiH, zašto bi se onda “hrvatski politički vrh” bojao odcjepljenja teritorija u Hrvatskoj? Tada je bila okupirana gotovo trećina države, pa ispada da je dogovor o podjeli bio takav da će Hrvatska ostati bez 30 posto svog teritorija da bi u BiH dobila 20 posto teritorija?! Ako se pak nisu dogovorili o podjeli BiH, a “hrvatski politički vrh” imao je “teritorijalne apetite” prema BiH, onda je to najlakše bilo ostvariti političkim putem i to tako da Hrvati u BiH ne iziđu na referendum. Nije, dakle, hrvatska politika bila “dvolična”, nego muslimanska politika nije bila spremna odstupiti od unitarne BiH. Nasuprot Izetbegovićevoj tvrdnji da hrvatska politika “dosljedno i planski radi na razgradnji Bosne i Hercegovine”, stoji činjenica da je ta politika “dosljedno i planski” vojno i humanitarno pomagala BiH. Bez toga rat u BiH završio bi prije nego što je i započeo. JNA je zaposjela 70 posto teritorija BiH i prije nego što je BiH zatražila i dobila međunarodno priznanje. Kako je Hrvatska podnosila brigu o prognanicima i izbjeglicama, vidi se iz pisma koje je u veljači 1993. tadašnji premijer Hrvoje Šarinić uputio stranim državnicima: Republika Hrvatska zbrinjava 253.705 prognanika (uglavnom iz “ružičastih zona” i UNPA područja), 31.449 izbjeglica iz Srbije (Hrvata iz Vojvodine i Kosova) i 366.971 izbjeglicu iz BiH. Ukupno Republika Hrvatska zbrinjava oko 652.125 prognanika i izbjeglica… Daleko iznad svojih mogućnosti Republika Hrvatska pruža izbjeglicama iz BiH kompletnu primarnu zdravstvenu zaštitu kao i školovanje, što se ogleda u deficitu od 62,5 milijuna US dolara u zdravstvu te 26 milijuna US dolara u školstvu… Rezerve kojima Republika Hrvatska raspolaže potpuno su iscrpljene, ne ostavljajući nam drugu mogućnost nego da se i ovim apelom obratimo… za pomoć. Muslimanska politika i njihovi čelnici nisu smatrali potrebnim iskreno zahvaliti hrvatskoj Vladi na brizi za izbjeglice i prognanike. Štoviše, govorili su da Hrvatska na toj humanitarnoj pomoći i zarađuje, odnosno da su troškove smještaja izbjeglica podmirile međunarodne institucije. Na to je u lipnju 1993. reagirao dr. Adalbert Rebić, predstojnik Ureda za izbjeglice: Ne da nismo zaradili ni dinara, nego smo potrošili milijardu i 660 milijuna dolara na izbjeglice i prognanike, od čega 900 milijuna na izbjeglice iz BiH. Samo 3,8 posto troškova za smještaj izbjeglica u hotelima platile su međunarodne humanitarne organizacije, a Hrvatska preostalih 96,2 posto. Prema izvješću Ureda za izbjeglice i prognanike, 70 posto izbjeglica iz BiH bili su Muslimani, što znači da su troškovi Republike Hrvatske za muslimanske izbjeglice iz BiH bili oko dva milijuna dolara dnevno. Hrvatska je izdvajala za pomoć Muslimanima četiri puta više nego što je “trošila” na sve strukture u Herceg-Bosni, financirajući zajedničku obranu protiv srpskog agresora. Hrvatska je “dvolična politika” osigurala i školovanje za djecu izbjeglica iz BiH. U vrijeme muslimansko-hrvatskoga sukoba samo u školskoj godini 1993./1994. u hrvatskim školama obrazovalo se 32.006 učenika izbjeglica iz BiH, a u predškolske ustanove uključeno je 2.800 djece iz BiH. Muslimansko vojno i političko vodstvo nikad nije imalo moralne dosljednosti priznati kolika je bila vojna pomoć Hrvatske u stvaranju Armije BiH. Hrvatska je od samoga početka rata dopustila da se na njezinu teritoriju osnuju logistički centri za potrebe oružanih snaga BiH, osnuju i obuče postrojbe Armije BiH, razvila je sofisticirane komunikacijske sustave za vojne potrebe, dostavljala sanitetski materijal, hranu, pogonsko gorivo, električnu energiju itd. A cijelo vrijeme rata, kao i za vrijeme muslimansko-hrvatskoga sukoba, gotovo sva logistika i oružje za Armiju BiH išli su kroz Hrvatsku. Izetbegović je osobno tražio dodatnu izobrazbu za 22 pilota MiG-ova i helikoptera za potrebe Teritorijalne obrane BiH, a u rujnu 1993. zapovjednik 3. korpusa Armije BiH izdat će zapovijed o rušenju hrvatskih pilota i helikoptera na području Lašvanske doline “po svaku cijenu”. Cijelo vrijeme rata, i u vrijeme sukoba HVO-a i ABiH, u hrvatskim je bolnicama liječeno više od 10 tisuća vojnika i civila iz BiH – pretežito Muslimana, što čini formaciju od 5-6 brigada. Podaci i dokumenti pokazuju da je Hrvatska pomagala i HVO i ABiH i da ta pomoć nije prekinuta čak ni u vrijeme najvećih sukoba između Muslimana i Hrvata. Kad budu dostupne završne financijske bilance, pokazat će se da su Muslimani-Bošnjaci bili veći korisnici hrvatske pomoći nego Hrvati iz BiH. No zahvale službenoga Sarajeva na vojnoj, humanitarnoj i materijalnoj pomoći vrlo su šture. Te se zahvale spominju tek u zajedničkim izjavama predsjednika Izetbegovića i Tuđmana. Svaki objektivni vojni analitičar zaključit će da bi bez logističke potpore iz Hrvatske država BiH bila brzo poražena. Za Izetbegovića hrvatska pomoć nije ni vojna ni moralna činjenica. On osuđuje kao “dvoličnu” hrvatsku politiku koja izlazi u susret molbama Sarajeva te obučava, naoružava i opskrbljuje postrojbe ABiH. Hrvatska vojna i humanitarna pomoć nema dobrodošlicu muslimanskoga vodstva, koje svoje službeno stajalište prema Herceg-Bosni, Hrvatima u BiH i Hrvatskoj iskazuje tako što po postrojbama Armije BiH distribuira članak Senada Avdića “Bosna između dva fašizma – srpskoga i hrvatskoga”. Progon Hrvata  Izetbegović brani mudžahedine jer “nije u skladu s moralnim načelima našeg naroda otjerati ljude koji su se borili na našoj strani”, ali nije suprotno njegovim moralnim načelima narediti vojne operacije u srednjoj Bosni radi etničkoga čišćenja Hrvata. Izetbegovića ne obvezuju njegova moralna načela ni kada je u pitanju Hrvatska. On će primati svu moguću pomoć od Hrvatske, ali bez zahvalnosti i bez moralne obveze jer, kako kaže, “ovu Hrvatsku ja ne smatram civilizovanom zemljom”. Izetbegović i Predsjedništvo RBiH nisu održavali sjednice u Beogradu, Armija BiH nije dobivala oružje i streljivo iz Srbije, obitelji visokih muslimanskih dužnosnika nisu bile smještene po ljetovalištima u Srbiji i Crnoj Gori, izbjeglice i prognanici iz BiH – kojih sve do kraja rata nikad nije bio manje od 195.000 – nisu našli utočište i sigurnost u Miloševićevoj Jugoslaviji, nego u “neciviliziranoj” Hrvatskoj. Izlazi nova knjiga 
Miroslava Tuđmana Feljton je nastao prema knjizi Miroslava Tuđmana “Druga strana Rubikona”, koja u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade izlazi 16. kolovoza. Služeći se brojnim dokumentima, Tuđman analizira političku filozofiju Alije Izetbegovića, strateške ciljeve kojima je težio te razloge zbog kojih je izigravao mirovne planove. Knjiga je pretpostavka za razumijevanje političkih i ratnih zbivanja u BiH.