Hrvatska se odrekla krvavo stečenog suvereniteta
U Domovinskom ratu krvavo stečen puni suverenitet Republika Hrvatska definitivno je izgubila ulaskom u Europsku uniju čiji nam čelnici u biti vode politiku, financije i gospodarstvo (posljednji primjer je naredba EU Komisije da moramo promijeniti zakon o privatizaciji INA-e). Javna je tajna da za sve važnije odluke hrvatski čelnici, od Račana i Mesića nekada do Plenkovića i Kolinde danas, odlaze po instrukcije „sveznajućim“ eu diplomatima, i naravno Amerikancima ali to je druga priča.
Hrvati su još od osamostaljenja početkom 1990-ih stremili ulasku u EU smatrajući da će samim ulaskom u asocijaciju u kojoj teku „med i miijeko“ svi naši problemi nestati preko noći. Kako danas imamo prilike vidjeti grdno smo se prevarili. Još i prije službenog pristupanja hrvatski političari radili su sve što su iz Unije tražili želeći dokazati da su veći europejci od onih koji su već u toj tvorevini. Tako se zdušno lovio general Gotovina, banke, hoteli, tvornice, telekomunikacije velikodušno su se prepuštale strancima u ruke i slično.
Službeni odnosi RH i EU počinju 15. siječnja 1992. godine kada je većina zemalja članica EU priznala Hrvatsku kao neovisnu državu. Od toga dana su se odnosi odvijali postupno, a intenzivirali su se u tzv. posttuđmanovsko doba, odnosno nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u prosincu 1999. godine. Već sljedeće godine, 24. studenog, na Zagrebačkom sastanku na vrhu otvoreni su pregovori o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju (engl. Stabilisation and Association Agreement). Tada i ranije osnovani Ured za europske integracije postaje Ministarstvo za europske integracije. Napokon Hrvatska je podnijela zahtjev za članstvom u Europskoj uniji 21. veljače 2003. godine u Ateni pošto je Grčka tad predsjedala Unijom. Sljedeće godine, u listopadu, formalno počinju pregovori o pristupanju tijekom kojih će Hrvatska biti prisiljena na niz ustupaka na svoju štetu (npr. Odstupanje od proglašenja ZERP-a), a isti će biti nekoliko puta prekidani zbog pritiska Međunarodnog suda u Hagu da se uhiti Ante Gotovina. Ukupno se pregovaralo o 35 poglavlja, od Slobode kretanja roba do Ostalih pitanja.
Pregovori su završeni 30. lipnja 2011. godine, nakon čega je uslijedilo svečano potpisivanje „Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji“ 9. prosinca 2011. godine u Bruxellesu. Ugovor su potpisali tadašnja premijerka Jadranka Kosor i predsjednik Ivo Josipović uime Hrvatske te šefovi država i vlada zemalja članica EU. Ivo Josipović tada je ponosno izjavio: „Svoju teško stečenu suverenost Hrvatska danas ne predaje Europskoj uniji, Hrvatska dio svoje suverenosti ulaže u Europsku uniju“. Kosor je, pak, dodala: „Članstvo u Europskoj uniji je dovršetak transformacijskog procesa društva na dobrobit svih građana Republike Hrvatske“.
Potpisivanje ovog ugovora bio je pravna pretpostavka za ostvarivanje članstva u Uniji, što se i dogodilo 1. srpnja 2013. godine kada je Republika Hrvatska postala 28. punopravna članica Europske unije. Slavilo se tih dana diljem Hrvatske, a svi su više manje bili uvjereni da će sve od sada nadalje biti super (osim nekih zločestih euroskeptika). Zaboravilo se tih dana na na ratne devedesete prošlog stoljeća kada nam je ta ista EU krojila sudbinu pokušavajući izjednačiti agresora i žrtvu, na nebulozne optužnice haaškog suda hrvatskim braniteljima te konstrukcijama o „udruženom zločinačkom pothvatu“, histeričnom lovu na generala Gotovinu, zapovijedi da Talijanima prepustimo ribolov u našem moru… Sve se zaboravilo jer ipak smo dosegli „sveti cilj“ o kojem su sanjali naraštaji hrvatskog naroda. Ulazimo u veličanstvenu organizaciju koja će nam omogućiti blagostanje i pomoći nam u onome gdje si sami ne možemo pomoći.
E malo sutra.
Europska unija danas je, zbog raznoraznih kriza, takva tvorevina da nitko pametan u nju više ni ne želi ući, nego štoviše „pametnije“ članice mahnito traže izlaz kako da iz nje pobjegnu (Velika Britanija je već zbrisala). A naši vrli političari od ljevice do desnice i dalje trube o tome da je ulaskom u EU ostvaren hrvatski „tisućljetni“ san. Samo trebaju paziti da se jedan dan ne probude a Unije više ne bude. Kome će onda jadni po savjete?
