HRVATSKE IZBJEGLICE IZ 1945.GOD, HUDA JAMA I ŠATOR BOLI U SAVSKOJ

( Ante Trumbić i Frano Supilo Britanci ) Izbjegličke krize i ratna događanja, kao vječite društvene pojave, su u međusobnoj uvjetovanosti i kao takve, medicinskim rječnikom rečeno, imaju, i epidemijski, i endemijski, i pandemijski karakter. A to sve, kažu analitičari, već dugo vremena proizvode i drže pod kontrolom masonski centri moći, gospodari kaosa, komitet 300… Ne možemo se naslušati ljepote i humanosti u odnosu prema sirijskim i drugim arapskim izbjeglicama. Nitko ne smije biti žedan, gladan, neotuširan, nenaspavan… Hrvatske izbjeglice iz 1945.god, bježeći pred nenarodnom, okupatorskom i zločinačkom jugokomunističkom vojskom, nisu imale niti h od spomenute humanosti. Umjesto u prihvatilištima demokratskog zapada, one su masovno završile u prikrivenim grobištima, u 1700 Hudi jama. Zato da bi Jugoslavija mogla živjeti. ( Đilas ) Pa zar nisu Ante Trumbić i Frano Supilo, i mnogi drugi koji su stvarali Jugoslaviju, bili Hrvati? Pita me, prije 10-ak godina, žuti, koštunjavi, beatles neošišani, britanski ambasador, koji se zagledao u hrvatsku zastavu izvješenu na štandu. Ne, oni su tada bili Britanci. Za judine škude su prodali svoj nacionalni identitet, zbog čega su kasnije završili na psihijatriji. A, to nisam znao. Odgovorio mi je on. Evo kako je tu izbjegličku krizu u svibnju 1945.god. opisala Dolores Bracanović, primorka iz Makarske, prof. njemačkog i talijanskog jezika, velika protivnica fašizma i nacionalsocijalizma. Kolona je krenula. Mnoštvo naroda, more-bujica. Sve je isprepleteno…Samovozi, pješaci, seljačka kola i dvokolice. Idu starci i djeca, i žene i muškarci. Ide jedna vojska, ide jedan narod u progonstvo! Ide zato, što je poslije 8 stoljeća obnovio svoju državu, što ju je gradio i branio od neprijatelja. Ide u progonstvo jedan narod, koji je svojom krvlju obilježio na zemljopisnoj karti hrvatske državne granice,narod, koji je zahtijevao i tražio uvijek samo svoje, a nikada tuđe. Ide nepregledno mnoštvo, mirno i dostojanstveno… Ne u Maribor, nego baš tu pored Hude jame, treba sagraditi grobnicu, i u nju sahraniti posmrtne ostatke, 2000 Hrvata, 700 Slovenaca i 300 Austrijanaca izvađenih iz nje. Odlučno mi reče pravaški prvak Dražen Keleminac, kada sam ga upoznao s osnivanjem slovensko hrvatske udruge“ Huda jama“, koja će, između ostalog, pokrenuti inicijativu da se ljudske kosti ljudski sahrane u već izgrađenu mariborsku grobnicu, zajedno s dijelom izvađenih kostiju iz stratišta Tezno. Kada se treba donijeti bilo kakva odluka, svaki prijedlog je legitiman, i treba ga saslušati. Meni osobno se odmah svidio jer znam, ono što znaju i časni ljudi ove časne udruge u osnivanju da neprijatelji povijesne istine, istu ne mogu više nikako sakriti, al je žele na sve moguće načine minorizirati. Znamo da se i istina o nedavnom Domovinskom ratu želi minorizirati i relativizirati. Zid boli kao autentični spomenik, i cijelom svijetu vidljivi dokaz krvave obrane od krvave velikosrpske agresije je premješten u mirogojsko podzemlje, samo zato da bude daleko od očiju domaće i svjetske javnosti, koje oči bi svakodnevno upijale tu strašnu istinu koja se treba što prije zaboraviti i dalje nastaviti živjeti u zajedništvu, jugosferi, zapadnom balkanu, regiji i sl. Zid boli u Ilici je deložiran, a Šator boli u Savskoj mora ostati. Bio je naslov jednog mog prijašnjeg teksta. Zbog čega ovi stričeki imaju invalidska kolica, štake, proteze…Svakodnevno djeca postavljaju neugodna pitanja, na koja očekuju i odgovore, koja pitanja su napadačima na braniteljski šator veliki trn u oku, koji im remeti njihova jugosferska regio nadanja. Šatorske cerade će jednoga dana otići ali Šator boli će tu ostati vječito preko imena trga i spomenika heroine domovinskog rata Nevenke Topalušić. Preko umjetničkog reljefa, po uzoru na reljef u crkvi na Udbini, svoje mjesto bi tu mogli naći; i invalidska kolica, i štake, i proteze…Umjetnik bi bio na mukama, jer bi trebao osmisliti i protezu za amputiranu dušu. A tko meni može napraviti protezu za moju amputiranu dušu. Zapitao se jednom prilikom, vukovarski branitelj i logoraš Žarko Pavletić.   Žarko Marić