HVIDR-a Črnomerec: Zašto „NE“ ćirilici u Vukovaru. Nikada.

Kada Stožer za obranu hrvatskog vukovara predlaže moratorij na postavljanje dvojezičnih tabli u grad Vukovar, na traži nikakav presedan u provođenju zakona.

       Podsjetimo da je sličan moratorij proglašen i trajao od 15. siječnja 1998. do 15. siječnja 2001., a odnosio se na pravo osoba srpske nacionalnosti koji su ispunili uvjete iz Zakona o obrani, a koji temeljem tog moratorija nisu imali obvezu služiti Hrvatsku vojsku. Također, niti učiti noviju hrvatsku povijest iz naših udžbenika. Slijedom toga, ne mogu se prihvatiti tvrdnje kako se zakon mora poštovati, kada smo svjesni da već postoji iznimka.

       Sa posljedicama pozitivne segregacije, kako je nazivaju naši političari, a koja kao definicija ne postoji jer je svaka segregacija negativna i kakva je već provedena na prostoru Vukovara, hrvatska će se država suočiti vrlo brzo. Kako nas uči povijest, Srbi će ubrzo tu činjenicu isticati kao zlonamjernost prema njihovom narodu i način na koji su ponovno diskriminirani i getoizirani od većinskog hrvatskog naroda. To će vjerojatno biti temelj za traženje nekog novog oblika samostalnosti. Počeci tog postupka se naziru.

       Najveći je apsurd što su tu segregaciju sami tražili i tome je udovoljeno. Dakle udovoljeno je manjinskom narodu, pripadnicima agresorskog naroda, dok se volji većine, pripadnicima naroda koji je tu agresiju preživio, ne želi udovoljiti pod obrazloženjem obaveze poštivanja zakona.   

       Kada je riječ o Zakonu o pravima manjina, mora se imati u vidu bitna specifičnost hrvatskog društva i nezaobilazan faktor u određivanju prava tih manjina, a to je Domovinski rat i agresija. Sukladno tim činjenicama koje su očito zanemarene, taj Zakon treba pretrpjeti prilagodbe.

       Zakon o pravima nacionalnih manjina u njegovoj sadašnjoj formulaciji, nikako se ne bi smio primjenjivati na svim područja obuhvaćena agresijom, a posebice okupacijom, kada je poznato da je okupacija, progon i etničko čišćenje naroda sa tog prostora, dio ratne strategije kako bi se na taj najokrutniji način izmijenila demografska slika te tako stekla posebna prava na tim područjima. Taj se zakon ne bi se smio primjenjivati, čak niti onda kada bi on određivao zastupljenost manjinskog naroda od 50%, jer su i taj uvjet agresijom vrlo lako mogli ostvariti.

       Točnije, takav zakon, u takvoj formulaciji, ne bi smio postojati u državi koja je preživjela agresiju od strane naroda na koji se odnosi. A ta agresija priznata je od strane Vijeća Europe.

       Vjerovanja smo da bi za grad Vukovar bilo vrlo važno mišljenje ostalih organiziranih manjinskih naroda, kao što su Nijemci, Mađari, Slovaci, Rusini i dr., pripadnici kojih su mnogobrojni branili slobodu Republike Hrvatske. Predlažemo razgovore sa njima u svrhu iznošenja stavova njihovih zajednica spram uvođenja dvojezičnosti ili dvopismenosti.   

 

       Od provođenja takvog Zakona morali bi biti izuzeti svi prostori koji su u Domovinskom ratu bili od strane agresora istaknuti kao poseban interes, a to je područje unutar zamišljene granice Vukovar, Osijek, Virovitica, Gospić, Karlobag.

       Sličnih prostora u hrvatskoj državi imamo nastalih i davno prije, a posebno u tijeku i nakon drugog Svjetskog rata, koji su također progonom ili svođenjem hrvatskog življa na minimum, postali prostori na kojima su agresijom priznata posebna prava, a ponegdje i prešućivane autonomije. Nažalost, iz toga nismo izvukli toliko potrebnu nam pouku.

 

S poštovanjem,

 

                                 Za udrugu HVIDR-a Črnomerec     

                                                                                     Renato Šelj, predsjednik v.r.