HVIDRA Črnomerec: A što smo mogli očekivati?

Nakon sramotne, ali mnogima i očekivane presude Međunarodnog suda pravde u Haagu, svjedoci smo predstave za narod u izvedbi naše, „Hrvatske“ Vlade. U toj predstavi govore narodu ono što u ovom trenutku želi čuti, a u sebi likuju i slave. A što smo mogli očekivati? Sami smo abolirali četnike, počinitelje najtežih ratnih zločina što je bilo protivno Zakonu o aboliciji. Nekima od njih, koji su u tom trenutku bili već i pravomoćno osuđeni, a mnogi od njih i na odsluženju kazne, kazna je ukinuta i pušteni su na slobodu. Ti abolirani četnici sada su u hrvatskoj vojsci, policiji i politici. Neki i vrlo visoko rangirani. To znamo, ali ne želimo znati. Protiv najodgovornijih za teška zlodjela, zapovjednom vrhu JNA kao niti tadašnjem političkom vrhu Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) kao niti protiv lokalnih kolovođa srpske pobune, nikada nismo podigli optužnice pred našim sudovima. Zar smo toliko naivni i možemo povjerovati da oni koji su u ovom postupku trebali odlučivati, to ne znaju? I to znamo ali ne želimo znati. A kako smo se nakon podnošenja tužbe za genocid, kao Država ponašali? Da li je itko iz međunarodnih krugova znajući sve ono prije navedeno, kao i prateći ponašanje svih naših dosadašnjih Vlada prema Srbiji i Crnoj Gori, mogao zaključiti da smo protiv te države pokrenuli ikakvu tužbu, a ne onu najtežu. Za genocid. Jesu li hrvatske vlasti do sada pokazale imalo ozbiljnu namjeru da se riješe pitanja nestalih, pitanja granica, povrata otuđenog kulturnog blaga ili ratne odštete? Njihova zalaganja po tim pitanjima bila su neozbiljna i smiješna. Kao države kojoj je u neospornoj agresiji okupirana 1/3 teritorija, ubijeno 16 000 državljana od kojih više civila nego vojnika, mnogo njih na nezamislivo okrutne načine, počinjena masovna silovanja, progoni i odvođenja u logore te pritom počinjena ogromna materijalna šteta i otuđeno kulturno blago, morali smo se ponašati potpuno suprotno. Bez jačeg protivljenja naroda, sve nas dublje pomirbenom politikom uvlače u „dobre međususjedske odnose“ , kulturne , sportske i druge sprege. Sve dublje u neku novu asocijaciju kako oni kažu „zapadnog balkana“, ma što to značilo, gdje bi mi bili predvodnica. Zar smo zato preživjeli sve gore navedene strahote? Hrvatski narode probudi se i vrati oteto dostojanstvo. Nakon tolike žrtve, na to ne smijemo pristati. Za takvo što, ne može se dobiti mandat na izborima. Sada imamo ono što je ostalo. Neosporno je potvrđena agresija Srbije i JNA u namjeri stvaranja Velike Srbije, progon i teški ratni zločini na širokom prostoru RH. Ta presuda obvezuju ovu, kao i sve buduće Vlade da se u skladu sa njom i ponaša prema državi koju smo optužili za genocid. Pred Srbiju se moraju postaviti jasni uvjeti prije čijih izvršenja ne može nastaviti pregovarati o integraciji u društvo zemalja Europske unije. To su prije svega pitanja pronalaska nestalih osoba sve do posljednjeg, definiranje granica, trenutni povrat otuđenih kulturnih i drugih materijalnih dobara, odšteta obiteljima poginulih, silovanima, invalidima, kao i naravno na osnovu neosporno utvrđene agresije, odšteta za svu direktno i indirektno počinjenu materijalnu štetu. Ako na ovo ne primoramo svaku Vladu koja je dužna provoditi volju naroda, moramo se upitati: Zaslužujemo li Državu i neovisnost koju smo uz ogromnu žrtvu napokon ostvarili? Za Udrugu HVIDR-a Črnomerec Renato Šelj, predsjednik